NE ZATO ŠTO SE STIDIM
Kakav je to čovek koji nizačim ne žali? Srećan ili lud, ili neko bez pamćenja?
Vašar karaktera, kletvi i sudbina. Dok jedni umiru, boluju, gladuju .. drugima je svaki dan orgija. Sve sluti na velike požare, na mahnitanje. Neko će pomisliti da su to predskazanja i lupetanje, ali to je samo naš kontinuitet, mi to ponavljamo iz decenije u deceniju, nema tu ničega neverovatnog.
Onda se preispitam.
Mislim da to ide ovako: Otkriju nas prokleti detalji, pokreti, spušten pogled, komad odeće na grupnoj fotografiji, izraz lica pred izlogom. Otkriju nas datumi, stvari koje nismo rekli ili one koje govorimo kao opravdanja.
Sve nas na kraju odaje, sapletemo se u reči, ogreznemo u nakupljenim lažima. Čak i moleći oproštaje, mi lažemo, čak i tada.
Brišem rečenice, ne zato što ih se stidim, nego jer su suvišne i hodam dalje kroz tamnice. Svuda samo čuvari i lopovi, poneka čistačica širokih kukova i masne kose koju sa znojavog čela sklanja nadlanicom u gumenoj rukavici.
Nick Dokolichar