GRGA, KRETENČINO!
E ne da mrzi kad mu se penje na glavu, stvarno! Ljut je ko ona žuta paprika. Namrgođen, rek'o bih nadrkan al' izbjegavam prostote. Jeb'ga, fin sam dečko.
- Zašto ti stalno to spomilješ!? K'o da ja ne znam na što misliš!
- Pa onako sam..stvarno nije bilo sa nekom insinuacijom, bezveze sam bubn'o!
- Na laži, znam te, namjerno provociraš pa se onda praviš nevješt!
- E jebi ga, stvarno ti kažem da je bila potpuno nevina šala!
- Ma jes', nevina šala, ti i nevinost k'o slon i gaće, kompatibilni u p.m.
- He he, stvarno ... slon i gaće ... a koje su boje te gaće? He he!
- Kretenčino! Evo, opet to radiš! Koga ti uspoređuješ sa slonom!? Mene!?
- E u p.m., pa tko je prvi spomenuo slona, ja ili ti!?
Tako razgovaraju! Ma nije to tužno, baš je smiješno, šteta da toga nema više. Pomire se poslje, idu sa prijateljima na kavu, planiraju zajedničke izlete, pričaju o djeci i poslu, al' nasamo uvijek tako, konfliktno.
Žali mi se on u kantini kako nikako da uspostavi normalnu komunikaciju sa njom od kad se ugojila 15 kila. A ne idu joj dijete, a voli jesti, a umrla bi bez kruha i ako ga ne treba uz paštašutu, a ekleri...
...
Ma fakat me zaboli lakat. Mogu ja svojih dijaloga tu nadrobit tol'ko da se raspadnu diskovi i odu ovi jebeni pendžers u frozenforgood, al' čemu, već njegova priča je dovoljna da mi hipotalamus poželi tu kavu popit' ne oralno neg' intravenozno.
- Zašto ti stalno to spomilješ!? K'o da ja ne znam na što misliš!
- Pa onako sam..stvarno nije bilo sa nekom insinuacijom, bezveze sam bubn'o!
- Na laži, znam te, namjerno provociraš pa se onda praviš nevješt!
- E jebi ga, stvarno ti kažem da je bila potpuno nevina šala!
- Ma jes', nevina šala, ti i nevinost k'o slon i gaće, kompatibilni u p.m.
- He he, stvarno ... slon i gaće ... a koje su boje te gaće? He he!
- Kretenčino! Evo, opet to radiš! Koga ti uspoređuješ sa slonom!? Mene!?
- E u p.m., pa tko je prvi spomenuo slona, ja ili ti!?
Tako razgovaraju! Ma nije to tužno, baš je smiješno, šteta da toga nema više. Pomire se poslje, idu sa prijateljima na kavu, planiraju zajedničke izlete, pričaju o djeci i poslu, al' nasamo uvijek tako, konfliktno.
Žali mi se on u kantini kako nikako da uspostavi normalnu komunikaciju sa njom od kad se ugojila 15 kila. A ne idu joj dijete, a voli jesti, a umrla bi bez kruha i ako ga ne treba uz paštašutu, a ekleri...
...
Ma fakat me zaboli lakat. Mogu ja svojih dijaloga tu nadrobit tol'ko da se raspadnu diskovi i odu ovi jebeni pendžers u frozenforgood, al' čemu, već njegova priča je dovoljna da mi hipotalamus poželi tu kavu popit' ne oralno neg' intravenozno.