ANAMNEZA JEDNOG ZLOČINA
November 4, 2013 at 3:42pm
Stisnute vilice u besu, iziritiran jednom od onih "lakih" muva koje je jednostavno nemoguće tresnutio šakom i otarasiti ih se, najzad uspevam da je ulovim oštrim potezom šake uz površinu stola, na kojoj se ona napaja slatkim ostacima otkapane mandarine koju sam još jutros jeo, ne pazeći dovoljno na "higijenu radnog stola".
U šaci osećam migoljenje uhvaćene dosade koja me nervirala od jutros, satima mi dolećući na šake, na ekran, na nos, na obrve, čak i na sama usta, i od koje sam sam sebi već opalio tri prlično jaka šamara dok mi se motala po zulufima i ušima.
Držim je tako zarobljenu u šaci sa osvetničkom namerom da je zgnječim i tako sprečim (mora rima, ne mogu da se oslobodim toga - prim.aut.) da više ikoga maltretira, ali pre svega mene. Krećem u stisak koji naglo prekida užasan bol na prstenjaku desne ruke u zglobu uz jagodicu, toliko jak da jauknem. To govno od gihta je počelo da me nagriza tamo gde sam najslabiji, kao da zna da sam godinama uništavao integritet i slobodu tog prsta venčanom burmom.
Bol polako jenjava i u pomoć priskače leva ruka koja daje snagu stiska prstima desne i nakon bolnog otvaranja šake, taj mali leteći nametnik i štetočina koja mi je kidala živce ležala je mrtva na mom dlanu, a trenutak kasnije bila je odbačena u koš sa pocepanim dopisima u kojima sam nekim saradnicima sa posla "majku majčinu i oca u dupe ...", ali sam se skulirao pa su sve te napisane psovke dočekale zgnječeno telo leteće dosade koja više neće trošiti vazduh svojim trahejama. Tihi "tup" tela tog insekta o površinu papira označio je kraj jednog mnogosatnog maltretiranja, i meni se nekako nametnula parabola sa brakom i burmom koju sam sa tog prstenjaka bolnih zglobova skinuo još davne 1994. ali posledice zloupotrebe su ostale i on je prvi nastradao kada je metabolički poremećaj počeo da uzima svoj danak. Šta ćete, nekome brak udari na štitnjaču, nekome na zglobove, nekome sistemski razori komletan organizam.
A onda mi se misli vratiše na to što sam upravo učinio, i setim se one dečice iz Afrike kako čuče i iz prljave posude, strpljivo i smireno, bez živciranja i mahanja rukama, prstima jedu neku ovsenu kašu, dok im oko očiju i usana leti roj svakakvih muva, balegarki, krvopija, malih kao zrno crnog bibera i velikih kao koziji brabonjak. Šokiralo me je koliko sam ja ustvari jedno netrpeljivo stvorenje slabih živaca i netolerantnog stava prema svemo oko mene.
Shvatio sam da pripadam onoj grupi ljudi koje je lako izvesti iz takta i kasnije njihovim besom manipulirati na različite načine, zavisno od nivoa inteligencije, obrazovanja, navika, moralnog i etičkog kodeksa. Dovoljno je samo da nam neko stane na žulj, da nam pomeri živac i "buuuum" od pristojne osobe postanemo bezosećajna žiotinja koja ne poštuje život, pa makar i život jedne muve.
Da li je ipak veliki deo uzroka objašnjiv anamnezom naših proživljenih života, da bi konačno došli do tog benignog trenutka koji obeležava sintagma "jedne kapi koja preliva čašu" u kojem izazivamo širom raširene oči i dignute obrve onih koji svedoče našem činu "pucanja", ali sigurno je da postoji toliko različitih metoda i načina da se dopre do nečovečnosti u nama. Kod nekih ljudi tako tako, zastrašujeće lako.
Stisnute vilice u besu, iziritiran jednom od onih "lakih" muva koje je jednostavno nemoguće tresnutio šakom i otarasiti ih se, najzad uspevam da je ulovim oštrim potezom šake uz površinu stola, na kojoj se ona napaja slatkim ostacima otkapane mandarine koju sam još jutros jeo, ne pazeći dovoljno na "higijenu radnog stola".
U šaci osećam migoljenje uhvaćene dosade koja me nervirala od jutros, satima mi dolećući na šake, na ekran, na nos, na obrve, čak i na sama usta, i od koje sam sam sebi već opalio tri prlično jaka šamara dok mi se motala po zulufima i ušima.
Držim je tako zarobljenu u šaci sa osvetničkom namerom da je zgnječim i tako sprečim (mora rima, ne mogu da se oslobodim toga - prim.aut.) da više ikoga maltretira, ali pre svega mene. Krećem u stisak koji naglo prekida užasan bol na prstenjaku desne ruke u zglobu uz jagodicu, toliko jak da jauknem. To govno od gihta je počelo da me nagriza tamo gde sam najslabiji, kao da zna da sam godinama uništavao integritet i slobodu tog prsta venčanom burmom.
Bol polako jenjava i u pomoć priskače leva ruka koja daje snagu stiska prstima desne i nakon bolnog otvaranja šake, taj mali leteći nametnik i štetočina koja mi je kidala živce ležala je mrtva na mom dlanu, a trenutak kasnije bila je odbačena u koš sa pocepanim dopisima u kojima sam nekim saradnicima sa posla "majku majčinu i oca u dupe ...", ali sam se skulirao pa su sve te napisane psovke dočekale zgnječeno telo leteće dosade koja više neće trošiti vazduh svojim trahejama. Tihi "tup" tela tog insekta o površinu papira označio je kraj jednog mnogosatnog maltretiranja, i meni se nekako nametnula parabola sa brakom i burmom koju sam sa tog prstenjaka bolnih zglobova skinuo još davne 1994. ali posledice zloupotrebe su ostale i on je prvi nastradao kada je metabolički poremećaj počeo da uzima svoj danak. Šta ćete, nekome brak udari na štitnjaču, nekome na zglobove, nekome sistemski razori komletan organizam.
A onda mi se misli vratiše na to što sam upravo učinio, i setim se one dečice iz Afrike kako čuče i iz prljave posude, strpljivo i smireno, bez živciranja i mahanja rukama, prstima jedu neku ovsenu kašu, dok im oko očiju i usana leti roj svakakvih muva, balegarki, krvopija, malih kao zrno crnog bibera i velikih kao koziji brabonjak. Šokiralo me je koliko sam ja ustvari jedno netrpeljivo stvorenje slabih živaca i netolerantnog stava prema svemo oko mene.
Shvatio sam da pripadam onoj grupi ljudi koje je lako izvesti iz takta i kasnije njihovim besom manipulirati na različite načine, zavisno od nivoa inteligencije, obrazovanja, navika, moralnog i etičkog kodeksa. Dovoljno je samo da nam neko stane na žulj, da nam pomeri živac i "buuuum" od pristojne osobe postanemo bezosećajna žiotinja koja ne poštuje život, pa makar i život jedne muve.
Da li je ipak veliki deo uzroka objašnjiv anamnezom naših proživljenih života, da bi konačno došli do tog benignog trenutka koji obeležava sintagma "jedne kapi koja preliva čašu" u kojem izazivamo širom raširene oči i dignute obrve onih koji svedoče našem činu "pucanja", ali sigurno je da postoji toliko različitih metoda i načina da se dopre do nečovečnosti u nama. Kod nekih ljudi tako tako, zastrašujeće lako.