I JOŠ SAMO OVO DA TI KAŽEM
Navrh usana grizem reč
da ne ispadne kao štene,
kao okot slepi, na hladnoću,
da ne provali to iz mene,
a snage nemam i da hoću,
nego puštam ovo što mi žari vene.
*
* *
Želim svašta da ti kažem,
kako se po ceo dan pitam
šta ti je u glavi,
da li se setiš na mene,
na pramen vatreno plavi,
na trag magle na dlanu,
i tri ponoći posle toga.
Svašta ti želim reći,
i to da si toliko velika u meni
da od tebe horizont ne vidim
svih mojih želja i svih nada,
i da mi je mali život
za sve planove koje imam,
i ako u njima nema
ni onog juče, ni sutra,
ni ovog sada.
I još samo ovo da ti kažem,
jer sve ti nikada neću reći,
još samo ovo pa ću posle opet
da se smirim i lepo da se vladam:
Dan mi je svaki dublji od bora
kao trepavica oka a veći od mora,
ledeno siv a vatren kao plamen
u njemu je moj nemirni bitak,
u njemu sam mrtav kao kamen,
mek kao paper i žitak kao svila,
zarobljen trenutkom u kojem si bila.