KAO DA SVET NIJE DOVOLJAN
Gurnem glavu
ponekad u šake,
ponedeljkom,
pa se zagledam tako,
u sebe,
i tražim.
Dignem posle pogled
i vidim,
da sam nekako
svuda oko sebe,
da me nema unutra,
gde sam bio
na svim onim
pogrešnim mestima.
Takav dan
se dogodi retko,
zaista retko,
dan kada izađem
iz sebe,
i dišem,
i kada me ne bude
neko vreme
na onim pogrešnim
dosadnim mestima
gde sam inače stalno,
nedeljom, sredom.
Onda se opet
jednog jutra zateknem
kako guram glavu
u dlanove
pritiskajući oči.
Izazivam tako
šarene krugove
i lelujave niti
da se pojave u njima.
Kao da svet
nije dovoljan,
ili sam ja postao
previše siv,
previše sam,
pa tražim
nove boje.