NA MOJIM VRATIMA
Kao brod
čvrsto usidren,
na jakom vetru
dignutih jedara,
puni me oluja
i razara.
tuče me o dokove
i kida mi tkivo,
rastura mi trup.
Iz mene cedi
zadnje sokove
i vadi mi
kosti na živo.
Prazne su mi palube
i visokog sam gaza,
otrgnut iz luke.
Dok me more valja
i tražim uporišta,
prazne su mi ruke.
U jarbolu mi nemir
od besne gorčine
k'o usne što bride
od limunove kore.
Na izgovorene reči
razbilo se more,
prokopalo bore
u još dublje jame.
Nema nikoga
da mi digne
uplašeno sidro,
pomiluje rame,
da bar proba
da me spreči,
nego mi se ova
hrabrost gnječi
u mračne ćoškove
praznih čaršava.
¤
¤ ¤
Danima, kao godinama
rasutog tereta,
minuta dugih
što se cede u satima,
očekujem neko
lako objašnjenje
za težine koje živim
na barbituratima.
I kao i moja svest,
konačno je otuđenje
na mojim vratima,
gde niko drugi ne kuca
i niko ne čeka
moje ozdravljenje.