SPAVALIŠTE
U snove mi više ne dolaziš, u sobe ne zalaziš. Mogu slobodno koristiti zajedničku ostavu. Više nije simpatično pretrpana jer si svoje stvari odnijela.
Susjedi me ništa ne pitaju. Prolazim kraj njih lagano kimajuć glavom u brzom pozdravu koji kaže 'ne više od toga'. Na posao se ne odvozim preko LM-a gdje sam te svakog jutra ostavljao pred kružnim vratima koja su mljela ljude dok sam te ispraćao pogledom. Sada idem direktno, najkraćim putem, optimalnim ali još dužim. Desi mi se ponekog jutra da krenem pogrešno,ka tebi, i vožnja je ugodna sve dok se ne sjetim da je isprazna.
Na poslu telefon zvoni neželjenim zvonom pogrešnih pozivatelja, vrijeme odmiče u zaludnim minutama, odlazak ne dijeli entuzijazam kolega i njihovih ugodno planiranih popodneva. Moja su popodneva samo predvečerja dosadnih TV emisija. Trgnem se kad me odjavna himna iziritira, kad mi kaže 'tlaka ti noć'.
Ukriženih prstiju na pregibu rebara i trbuha, ležeći na sredini prostranog kreveta, gledam strop osvijetljen uličnom rasvjetom. Ta je ulica svojom tišinom nekada bila topla, zavoljena, a sada mi nedostaje bilo kakav šum ... vozila....koraka...bilo čega.
Samoća je ohlađena kokošija juha iz vrećice koja se jede u sred noći, sortiranje osobnih dokumenata u polupraznim ladicama, odvajanje šarene od bijele robe. Kako je mučna ova urednost spavališta.
Susjedi me ništa ne pitaju. Prolazim kraj njih lagano kimajuć glavom u brzom pozdravu koji kaže 'ne više od toga'. Na posao se ne odvozim preko LM-a gdje sam te svakog jutra ostavljao pred kružnim vratima koja su mljela ljude dok sam te ispraćao pogledom. Sada idem direktno, najkraćim putem, optimalnim ali još dužim. Desi mi se ponekog jutra da krenem pogrešno,ka tebi, i vožnja je ugodna sve dok se ne sjetim da je isprazna.
Na poslu telefon zvoni neželjenim zvonom pogrešnih pozivatelja, vrijeme odmiče u zaludnim minutama, odlazak ne dijeli entuzijazam kolega i njihovih ugodno planiranih popodneva. Moja su popodneva samo predvečerja dosadnih TV emisija. Trgnem se kad me odjavna himna iziritira, kad mi kaže 'tlaka ti noć'.
Ukriženih prstiju na pregibu rebara i trbuha, ležeći na sredini prostranog kreveta, gledam strop osvijetljen uličnom rasvjetom. Ta je ulica svojom tišinom nekada bila topla, zavoljena, a sada mi nedostaje bilo kakav šum ... vozila....koraka...bilo čega.
Samoća je ohlađena kokošija juha iz vrećice koja se jede u sred noći, sortiranje osobnih dokumenata u polupraznim ladicama, odvajanje šarene od bijele robe. Kako je mučna ova urednost spavališta.