ONAKO, IZ VICA
Kad' ja umrem
hoću da se to ne zna.
Hoću da ćutiš!
A ne tamo da mi
kukaju neki.
Kad' ja umrem
neću opelo,
neću grob,
neću crno odelo
i lakovane cipele.
Neka me samo takovog,
kako sam bio obučen,
odnese vetar.
Kad' ja umrem
neću ni jedan metar
povorke za sobom
da vidim.
Šta će mi to!
Da me polako prati
tri para klecavih nogu
i par ćelavih glava.
Kada ja umrem
ostavi me na miru
jer onda mogu
lepo da spavam,
da se naodmaram
već jednom.
Kada ja umrem
ne navijaj mi sat,
stići ću ja,
bez žurbe samo.
Kada ja umrem
neću ni ja da znam,
neću bezveze zbog toga
da se potresam.
***
Kad' ja umrem,
a nadam se, ne skoro,
bilo bi lepo da u džepu
imam neku kintu.
Isto, da budem sit
i ne budem žedan.
Nema smisla na tol'ki put
da odem gladan i bedan.
A bilo bi i to lepo
da dan pre tog dana,
kad' ću ja da umrem,
dođe spremačica.
Tako da kad' ja umrem
sve bude glanc,
uredno i čisto,
onako, iz vica.