KROKI ZA PORTRET
Talas dana
nagriza mi stenu
u kojoj ljubomorno čuvam
ostatak plodnosti.
Umornom mi danu
voda krade,
puna pakosti
što nema tvrdoću,
kao pljačkaš što harači
tek spaljenu zemlju,
a ne zna šta želi,
nego tek tim činom
ispunjava sebe,
gladan razaranja.
U krilu te drzim,
u naručju,
a nemam
ni mišić ni kosti,
nego sanjam, sanjam.
Ne bojim se više
da kažem kišnu reč
jer se crtež rukom
zvan milovanje
vodom ne spira.
U šumi dodira
vešto pred sobom
puteljak sakrivam
pa ga opet
veselo tražim.
~~~~
Evo, baš sada,
u ovo jutro decembra,
još jedan radim presek
kroz smisao, kroz sebe,
i čini mi se sve je ipak
leglo na pravo mesto.
Smejem se opet,
i povremeno zaplačem,
redovno i često.
~~~~
Na prostranstvu hartije
nije više prazno, nije belo,
Pratim prstom jednu misao,
složenu kao geometrijsko telo.
Kupu radosti
što na vrh joj se penjem
punoj života,
i linije joj mističnog smisla,
pažnom pomirenja
podebljavam.
Možda ja i nisam
centar bilo čijeg sveta,
možda sam samo
krugu nečijem tangenta,
hipotenuzi naslonjena kateta,
samo sporedni deo
nekog mehanizma.
Možda prepun slatke zablude,
samo ograničeni skup tačaka
u neprekidnom krugu,
u samozavaranom nizu.
Ali ko to može da zna,
i ko odgovoru sme
da priđe dovoljno blizu,
kad' cilj nije nalaženje
nego što duže lutanje,
nisu odredišta,
nego krajolici,
šaranje samo,
a ne crtanje.
nije smisao naš, razgovor,
nego ono što ga prekida,
ćutanje.