KAO DA MORA TAKO
Čekam,
prosutu šolju
crnog čaja,
razblaženu mrlju
oboranog dlana
i umorne šake
na hladnom podglavlju.
Čekam, čekam, čekam
kao neki užasno
dosadan dan da prođe.
Zamagljenih reči,
odvajkada,
čekam da se sručiš
u moja rebra!
I onda neko ..
ne znam,
oplakivanje valjda.
Napolju vetar
melje san o letu
koje prolazi polako,
zasićenim nebom,
kao da mora tako.
Dok prolaze želje
kao vosak
otopljenih sveća
koje palim,
za mrtve samo.
Drvenom činijom
osušene proje
s tragom mirisa
svinjske masti,
a sasvim čedno,
hranim sebe
i to u sebi
pregladnelo pseto,
dok olinjali
stojimo na pragu
stare kuće
što joj streha
oronulo pada
sluteći kišu
i jesenje memle.
Kao da mora tako.
Miriše sve
na uspavanku,
na stare kosti,
na kišom hladnog jutra
opran prozor,
na ništa za dalje.
Lupa stremen,
seče mi stomakom.
Kroz uzde se čuje
kako sapi kipe.
Peče,
kao da mora tako,
kamdžija dok puca,
uporno i jako.
prosutu šolju
crnog čaja,
razblaženu mrlju
oboranog dlana
i umorne šake
na hladnom podglavlju.
Čekam, čekam, čekam
kao neki užasno
dosadan dan da prođe.
Zamagljenih reči,
odvajkada,
čekam da se sručiš
u moja rebra!
I onda neko ..
ne znam,
oplakivanje valjda.
Napolju vetar
melje san o letu
koje prolazi polako,
zasićenim nebom,
kao da mora tako.
Dok prolaze želje
kao vosak
otopljenih sveća
koje palim,
za mrtve samo.
Drvenom činijom
osušene proje
s tragom mirisa
svinjske masti,
a sasvim čedno,
hranim sebe
i to u sebi
pregladnelo pseto,
dok olinjali
stojimo na pragu
stare kuće
što joj streha
oronulo pada
sluteći kišu
i jesenje memle.
Kao da mora tako.
Miriše sve
na uspavanku,
na stare kosti,
na kišom hladnog jutra
opran prozor,
na ništa za dalje.
Lupa stremen,
seče mi stomakom.
Kroz uzde se čuje
kako sapi kipe.
Peče,
kao da mora tako,
kamdžija dok puca,
uporno i jako.