NEZAHVALAN
Jedan kratki, tek okončani period, postaje nestvaran, ostaje nedefiniran, blijedi likom, kao halucinacija.
Vrijeme gubi značaj nemajući čvrsti oslonac u događajima smislenog sadržaja koje je moguće prepričati. Budući mjeseci i godine donijet će preinačeno sjećanje, možda uljepšano, možda naruženo, ovisi o snazi samozavaravanja, bezvremenoj, bezrezervnoj mašti.
Nespojivost je dominantna, i sve izgovorene riječi to ne mogu mijenjati, svi rijetki trenutci, svi prošetani koraci, šale, pogrešno tumačeni zagrljaji, pogledi i poljupci, sve navedeno samo je mehanizam zablude, i ništa više.
Proljeće nosi kratke rukave i lagane jakne koje griju u ugodno prohladnim jutrima. Nisam ni primjetio kada su ozelenile krošnje, kada su ptice započele cjelonoćne igre dozivanja. Poklonio sam svo to vrijeme, svu svoju pažnju, nečemu iz čega nije moguće sastaviti kratku priču, makar i priču bez poruke. Nije mi žao, odmarao sam se u nestvarnom i umarao pokušavajući ga učiniti stvarnim. Znao sam zapravo, od samog početka, da je korak u stranu koji sam napravio, samo iritacija realnog postojanja, samo rizični trik, izazivanje ubrzanog pulsa i dubokog disanja. Podsvjesno, nisam očekivao ništa više od toga, iako sam jednog kratkog trenutka bio i spreman i hrabar pustiti se.
Osjećam stare tračnice u nogama, utabane staze, poznate rečenice i jutranje pozdrave koje slušam i upućujem već decenijama.
Nemirna slutnja je ostvarena, štete još uvijek nisu sagledane i posljedice možda nikada neće biti moguće otkloniti.
Želio sam nešto više, nezahvalan što imam samo to, i to što imam sam pokušao uništiti.
Samo se trzam, kao neki jebeni kit koji se namjerno nasukao na pusti žal, samo otvaram usta iz kojih nema glasa.
Samodestrukcija ima tisuću lica, neka čuva kao posebna, nikada pokazana, i time postaje neprepoznata sve dok ne odradi svoj razorni posao.
Vrijeme gubi značaj nemajući čvrsti oslonac u događajima smislenog sadržaja koje je moguće prepričati. Budući mjeseci i godine donijet će preinačeno sjećanje, možda uljepšano, možda naruženo, ovisi o snazi samozavaravanja, bezvremenoj, bezrezervnoj mašti.
Nespojivost je dominantna, i sve izgovorene riječi to ne mogu mijenjati, svi rijetki trenutci, svi prošetani koraci, šale, pogrešno tumačeni zagrljaji, pogledi i poljupci, sve navedeno samo je mehanizam zablude, i ništa više.
Proljeće nosi kratke rukave i lagane jakne koje griju u ugodno prohladnim jutrima. Nisam ni primjetio kada su ozelenile krošnje, kada su ptice započele cjelonoćne igre dozivanja. Poklonio sam svo to vrijeme, svu svoju pažnju, nečemu iz čega nije moguće sastaviti kratku priču, makar i priču bez poruke. Nije mi žao, odmarao sam se u nestvarnom i umarao pokušavajući ga učiniti stvarnim. Znao sam zapravo, od samog početka, da je korak u stranu koji sam napravio, samo iritacija realnog postojanja, samo rizični trik, izazivanje ubrzanog pulsa i dubokog disanja. Podsvjesno, nisam očekivao ništa više od toga, iako sam jednog kratkog trenutka bio i spreman i hrabar pustiti se.
Osjećam stare tračnice u nogama, utabane staze, poznate rečenice i jutranje pozdrave koje slušam i upućujem već decenijama.
Nemirna slutnja je ostvarena, štete još uvijek nisu sagledane i posljedice možda nikada neće biti moguće otkloniti.
Želio sam nešto više, nezahvalan što imam samo to, i to što imam sam pokušao uništiti.
Samo se trzam, kao neki jebeni kit koji se namjerno nasukao na pusti žal, samo otvaram usta iz kojih nema glasa.
Samodestrukcija ima tisuću lica, neka čuva kao posebna, nikada pokazana, i time postaje neprepoznata sve dok ne odradi svoj razorni posao.