UBICA REČIMA
Prvo uporno ćutimo,
osuđeni jedno drugim,
dok se negde ne prekine
ravnotež straha
i započne farsa
našeg dijaloga.
Ponekad me ohrabriš
kvalifikacijom,
da ubijam rečima.
Kompliment ili pretnja?
Razmišljam da li je moguće
biti "samoubica rečima",
govoriti sebi u bradu
dok ti se pluća ne stisnu
kao oguljeni orah
i ne ostaneš bez daha,
dok ti vikanjem
ne prsne aorta besa
koji se razlije po tebi
kao konačni otrov.
Komliment ili uvreda?
Uvrede su stvorenja
koja lako okotiš,
ne sisaju mleko
i ne traže proteine,
goje se i rastu
kao strme stene
niz koje bih se bacio
u duboko plavetnilo
da mi je 30 godina manje,
ili malo više hrabrosti.
Na mome je obrazu
nektar s tvojih usana.
Ravnodušan sam,
jer to nisu ubojite reči,
to je samo slina prezira.