KAO NEKI PROMRZLI ŽIVAGO
Te reke reči
mi spiraju obale,
podlivaju mi temelje.
Dok ja zidam i zidam
obode od kamena i cigle,
da sprečim,
one nesputane teku.
One ruše i rovare,
nadiru i seku,
abrazijom rime.
Ah pustite me,
pustite me reči,
ne plavite me
ne davite mi ime,
ne gutajte me
kao plime nadiruće
kad vas molim!
Poslušaju molbu,
kao usred neke zime,
zamrzne se sve,
obuzdaju se strofe,
dogode se oseke,
i dozvole mi da po njima
kao neki promrzli Živago
niz nepreglednu belu
ledenu stepu krenem.
Puste me da tankim ledom
s jedne na drugu stranu
samog sebe pređem.
Bez mosta, bez čamca.
A onda bez pameti,
bez jabola i veza,
bez krme i bez pramca,
sam prezimim
u nekoj vlažnoj čeki,
sve do proleća,
kada opet krenem da zidam,
da zidam i zidam
obode od kamena i cigle,
sve u nameri
da plavne vode sprečim,
da mi isperu temelje,
i podliju bedeme.