INSTANT PRETNJE
Ne znam gde ću
kada ubijem
i poslednju
pesmu u sebi.
Bojim se
da će nemir
tada biti
ceo opus
moje gladi,
da ću se micati
i samo tresti
kao Zemlja sada,
i da će mi
od slepila
ostati samo čežnja
i nada u spavanje.
Bojim se,
i ovoga što je
i što ga više neće biti,
a strahu se ne mogu
predati tek tako,
nego ovako,
instant pretnje
uludo ispisujem,
kao da vičem
na vreme
ne bih li ga
uplašio.
Kada ubijem
i poslednji moj stih
ostaću u grču
da sedim,
na nekoj visoravni,
sav u strahu
od nadolazećih plima.
Evo već osećam,
da sazdan sam samo
od poslednjih trzaja,
da me ritmovi
svi zaobilaze
i da su mi neprohodne
staze kojima sam nekada
i žmureći prolazio.
Sad su samo
pod mojim nogama
od prošlih proleća
uveli izdanci,
sad je samo
potsećanje
koje neminovno
gazim i zatirem.
Kada ubijem
poslednju pesmu u sebi
i kada mi se čežnje smire
iz mene će da izvire
sve nemani panike i tuge
dok u dugim noćima
uz logorsku vatru
budem proklinjao sebe
što sam i ja
sa njom umro.
A to će jednom doći,
neminovno,
kao starost,
kao prazno raspelo,
kao netremica,
kao ona suza
koja stoji na pola lica
i ne ide nigde dalje,
nego umire
dok polako suši.