NOĆAS SAM SAV SAN POTROŠIO
Noćas sam
platio danak proždrljivosti,
kao zalupljena vrata
pred nosom ljubavnika,
tako mi se zatvorila noć,
pravo u lice.
Spustila se ulica
dva bloka niže
i sela mi za vrat
kao pasije popodne,
kao kruška zarobljena u flaši
misao mi se opila
i počela da leluja
da se koleba i plaši,
a ruka sama da piše.
Izbezumljeni grad
i njegove arterije
kroz koje
kao krvni ugrušak
zastajem pred galeriju.
Miriše isto,
kao i kada su svirale sirene u tri
i svi su se zamrzli,
a ja sam hodao
ne obazirući se na tu žalost,
nov, sam,
radostan što dišem.
***
Čujem posledice migracija
neprepoznatljivu dikciju,
reči pune prostor oko mene,
kao ptice, kao devijacije.
Drago mi je,
što me niko ne prepoznaje,
što me niko ne gleda u oči.
***
Noćas sam, bežeći u snove,
otkrio nove fikcije.
Izmišljao te lepšeg nego što si,
pokušao da o tebio pišem pesmu
pa je zaboravio.
Zato ova zvuči kao prisećanje,
kao kaldrma ugušena asfaltom.
Noćas sam sav san potrošio
na neke sporedne likove
koji se značajno zovu.
U mizanscenu sam sunčao
stomačni grč i fascijalne tikove,
zaokupljen gluvim dobom nemoći.
Noćas sam iz sve snage verovao
da će ovo jutro doći
i da ću još jednom
da se obučem i izađem iz sebe.
Noćas sam sav san potrošio
na neke sporedne likove
koji se značajno zovu,
kao i kaldrma pod asfaltom.