VRENJE
Pršti jantar
i cepa se svila,
raspada se vreme.
Noć svu mržnju guta
ludilom pijanstva,
zaboravom mraka.
Oronulim jutrom,
dahom polusvesti,
noge drži samo
par natrulih štaka.
Peku bolne misli.
Plitki talog gneva,
zaudara mlaka.
Grčem šaka,
stiskom zuba,
celo telo bridi
i osvetom seva.
Od kada je sveta
u ovome veku,
fermentira tako
zverje u čoveku.