PONEKAD VIDIM OČI
Ti ne znaš ime moje
ni glasa boju,
ni ruke pokret
kojom crtam rime.
Ni dlanom veličine kosmosa
prikriveni pogled,
ni udah plitke siline
dok pišem mirise.
Promiču ulice,
sudbine nepoznate,
i tuge i vedrine,
odu sve u nepovrat.
Možda smo nekada sreli
u gradu pločnika bijelih,
možda katkad i jeli
slatkoće plodova zrelih,
a ime nismo znali.
Ponekad vidim oči,
i dok se budim,
lica se čine
tako poznata....
ni glasa boju,
ni ruke pokret
kojom crtam rime.
Ni dlanom veličine kosmosa
prikriveni pogled,
ni udah plitke siline
dok pišem mirise.
Promiču ulice,
sudbine nepoznate,
i tuge i vedrine,
odu sve u nepovrat.
Možda smo nekada sreli
u gradu pločnika bijelih,
možda katkad i jeli
slatkoće plodova zrelih,
a ime nismo znali.
Ponekad vidim oči,
i dok se budim,
lica se čine
tako poznata....