U NAŠEM KRAJU
U našem kraju,
sunce ujutro
ne greje lice,
već muti oči
kroz pospane izmaglice.
U našem kraju,
nasadi šljiva
plodove daju
zemlji da jede,
jer nama se
od sve bede
ni da ih beremo
više ne da.
U našem kraju
više uz jarkove
ne rastu topole,
njihova lišća
u jesen ranu
ne šušte više,
ni dudovi slatke
plodove ne daju
jer ih nema,
nema više
u našem kraju.
U našem je kraju
visoka trava
jer nema više
ko da je kosi,
nema više
ko da je pase.
Visoka sve je
do pijanih glava
što poljem kroz nju
mamurnu prečicu
zorom gaze.
Gole su livade
u našem kraju.
Ništa se po njima,
sem snegova velih
više ne beli,
ni ovca ni guska.
Tek po neko prase
u našem kraju
u veliku krmaču
nekad izraste.
Ostali prasići
završe zna se,
prerano.
U zdravlju i veselju
vašara i svadbe
u našem kraju
ništa ne izraste,
sve se pojede
ili proguta
onako sveže,
dok je još mlado.
U našem kraju
ni jaja više
kokoške ne daju,
nego rastu
u kartonu sama.
Tu u frižideru
odmah pored mleka
koje je došlo
iz nekog daleka.
U našem kraju
sve je tvrdo,
sve nas seče
i sve grebe.
Meka je jedino
rakija majka,
sve je drugo
kod nas grubo,
i pamet, i reč,
i srce.
Na našem nebu
oblaci stoje,
ne idu nigde.
Da negde stignu
misle valjda
da nema šanse,
pa vise samo,
šta su kiše imali
to su nam već dali.
* * *
Da mi je jednom
da kupim tamo,
komadić zemlje,
par aršina samo,
i da se zauvek
lepo smirim.
Tamo gde Košava
odnosi pamet
duvajući iznad glava,
da mi je tamo,
da mi je tamo,
da legnem samo
i da spavam.