U NAMERI
Otići ću popodne,
negde da legnem,
na sunce,
da dremam.
Ili sutra tek,
možda odem,
negde da sednem,
sam,
kao da nikoga više nemam.
Dugo se već dugo,
na taj korak spremam,
da negde odem,
ali nikako da krenem.
Sapliću mi se koraci,
tumbaju reči
jedne preko drugih,
i slogovi mi se tuku
ko laktovima u rebra,
i ništa više u meni
jedno drugom
ne daje ruku
u nameri.
Otići ću popodne,
hoću sigurno,
negde da legnem,
na sunce,
i da dremam.