DEDINA KUĆA
Naša je kuća bila,
od blata i pruća,
od poljubaca i od osmeha glasnih,
punih zlatnih zuba,
od mirisa pečenih krofni
i tek prokuvanog kravljeg mleka.
Naša je kuća bila ono mesto
na koje čovek jedva čeka
da dođe i iz nje više ne ode.
Naša je kuća bila kad si žedan
bokal hladne bunarske vode.
A onda smo svi negde iznenada otišli,
stomakom halavim za gaziranim sokom,
nosom balavim za benzinskim oktanima,
za asfaltom i neonom,
noćima glasnim kao danima.
¤
¤ ¤
Stazu krije divlji koren,
lišće liže goli zid,
iz temelja kuće naše
bagrem niče, mlad i kriv.
Crep joj trune, nebu zjapi,
krnji joj se cigle brid,
a u bašti samo rastu
ljuti nemari i stid.
Jezik lomi o kraj priče
pajante i trule grede,
to unuče s mukom sriče,
ime svoje babe, dede.
¤
¤ ¤
Dao sam ti ime Johan umesto Jovan, da bi ti lakše dobio posao od mene kada odrasteš i da ti život bude lakši nego meni. Sada bih sve to da popravim i vratim. Ja bih da se vratim, tu gde me je tvoj deda držao na kolenu i malim dojčerskim perorezom rezbario bagremov prut kojim ću terati guske na utrine.
Ni pruća,
ni gusaka,
ni belih vratova
išaranih našom bojom,
ni prašnjavog sokaka,
ni mira više ni sna,
ni duši konaka.