UKRATKO I EVENTUALNO
Život je najobičniji mađioničarski trik, u dve reči - slatka prevara. Višebojni kolaž i umazani prsti skrobnim lepkom, i puno otpadaka od ostataka krep papira. Izgubljna fascinacija makazama sa šarenim plastikom obloženim rupama za prste, ono što mađioničar prolije na nas iz novinskog fišeka u koji je trenutak ranije nalio litar ipo mleka .. konfete!
Onda sva ona natezanja i nametanje zdravih jela, pranja zuba, negrickanja noktiju i nekidanja krasta sa kolena i laktova i gomile besmislenih ograničenja, i autoriteti od kojih većinu prihvataš sa strahom, od kojih pola i sa mržnjom a ostatak sa prezirom.
Život je .. Trepneš deset puta. Jednom ili dva puta između i duboko uzdahneš nadajući se da si uzjahao divljeg konja i da ćeš baš ti, za razliku o svih ostalih, ipak uspeti da na njemu jašeš po talasima. Udahneš duboko, skočiš na jedan od tih talasa, i vidiš da si od njega mokar i da se tvoj divlji konj pretvorio u jato srebrnih girica. Gledaš tako spuštenog pogleda u mokre rukave i nogvice.
Onda digneš pogled i vidiš da si na strmini, na padini sa koje se pruža pogled preko proplanaka i uspona i padina drugih brda… i ne vidiš udoline jer te one ne interesuju. Interesuje te samo šta ima „tamo“. Od tada ti pogled više ne gleda u zvezdano nebo nego skakuće preko tih brežuljka tražeći na jednom od njih onaj ćup prepun zlata iz kojeg se prosipaju i nastaju sve boje za koje si mislio da si ih do sada naučio.
I kreneš tako u potragu. Spremno, hrabro, a ipak u sebi lagano, teških nogu. Učini ti se da ti je nesiguran korak, kolebljiv, ili ... Kreneš ipak, zagaziš u klanac, u debele šikate. Pejzaž ti postane sve ograničeniji, a svetlost počne da pada iz nekog ugla kojim osvetljava stazu koju si upravo prošao ali nikako ne osvetljava i tebe i tamo gde ideš, kao da svetlost kasni, ili kao da ti pred njom žuriš. Ma ne bojiš se ti, znaš da će se to promeniti s jutrom koje će sasvim izvesno, ma sigurno, ponovo doći, jer te vuče volja, jer ti imaš cilj, jer ti želiš na ono brdo koje je ispred tvoga. Ubeđuješ sam sebe košmarnim mantrama. Kao da ti tvoje brdo nije bilo dobro da sa njega gledaš sunce i sva brda i proplanke i šume oko njega. Kao da na tvome brdu nije bio ćup pun zlatnih novčića, ili je bio, ali iz njega su izvirale manje šarene boje od onih koje ti se čini da vidiš „tamo“.
Koračaš i ideš sve niže u klanac, sve dublje u senku. Na kraju siđeš, i umoran sediš na nekom velikom kamenu za koji ti se čini da si ga nosio sa sobom sve vreme i da ti umor nije bio samo opravdanje, i da tek sada shvataš zašto te toliko bole noge i kosti i mišići, i sediš tako na toj kamenčini uz tanak potok i gledaš kako se voda mreška kao u ubrzanom filmu i miluje šarene oblutke i osetiš da ti se radi nešto što si pre radio samo zbog obične igre, davno davno, dok još nisi u džep stavio jedan mali šareni kamenčić kao te iz potoka pred sobom i koji je u međuvremenu narastao u odgovornost na kojoj se tako lepo sedi kada se jednom odbaci.
I tako, dok ubrzano prolaze sati, u noć, ti, sav opet nekako blesav i slobodan, motaš suve zlatne konce s klipa kukuriza u pokisle listove novinskog papira i pališ ih šibicom izvađenom iz drvene kutijice sa nalepnicom na kojoj je crtež jelena ogromnih rogova, i vučeš dimove od kojih kašlješ i škiljiš dok od novina savijaš i u potok puštaš one iste papirnate čamce koje si puštao kao i kada si bio dečak i .. i … i oni odlaze i odlaze, niz mreškave vode bistrog potoka u kojima se gase užareni, popušeni svetlucavi konci s klipa kukuruza. Odlaze čamci niz skakutave žubore vode i preskaču preko nečijih kamenčića koji čekaju da ih neko stavi u džep i ode da odraste. Odlaze niz potok čamci od novinske hartije, odlaze kao i dani, kao i reči pisane na njima, odlaze ukratko, odlaze kao besmisleni podnaslovi i u dimu izgorelih osušenih zlatnih niti s klipa kukuriza – nepotrebne fusnote, odlaze klimajući svojim vrhovima niz žubore .. i .. i ti osetiš neku vrućinu i hrabrost i izuješ se i staneš bos usred tog hladnog potoka, i odeš i ti.
Eventualno, sa papirnatom kapom na glavi ako si se setio na vreme da je pre jutra napraviš.
Onda sva ona natezanja i nametanje zdravih jela, pranja zuba, negrickanja noktiju i nekidanja krasta sa kolena i laktova i gomile besmislenih ograničenja, i autoriteti od kojih većinu prihvataš sa strahom, od kojih pola i sa mržnjom a ostatak sa prezirom.
Život je .. Trepneš deset puta. Jednom ili dva puta između i duboko uzdahneš nadajući se da si uzjahao divljeg konja i da ćeš baš ti, za razliku o svih ostalih, ipak uspeti da na njemu jašeš po talasima. Udahneš duboko, skočiš na jedan od tih talasa, i vidiš da si od njega mokar i da se tvoj divlji konj pretvorio u jato srebrnih girica. Gledaš tako spuštenog pogleda u mokre rukave i nogvice.
Onda digneš pogled i vidiš da si na strmini, na padini sa koje se pruža pogled preko proplanaka i uspona i padina drugih brda… i ne vidiš udoline jer te one ne interesuju. Interesuje te samo šta ima „tamo“. Od tada ti pogled više ne gleda u zvezdano nebo nego skakuće preko tih brežuljka tražeći na jednom od njih onaj ćup prepun zlata iz kojeg se prosipaju i nastaju sve boje za koje si mislio da si ih do sada naučio.
I kreneš tako u potragu. Spremno, hrabro, a ipak u sebi lagano, teških nogu. Učini ti se da ti je nesiguran korak, kolebljiv, ili ... Kreneš ipak, zagaziš u klanac, u debele šikate. Pejzaž ti postane sve ograničeniji, a svetlost počne da pada iz nekog ugla kojim osvetljava stazu koju si upravo prošao ali nikako ne osvetljava i tebe i tamo gde ideš, kao da svetlost kasni, ili kao da ti pred njom žuriš. Ma ne bojiš se ti, znaš da će se to promeniti s jutrom koje će sasvim izvesno, ma sigurno, ponovo doći, jer te vuče volja, jer ti imaš cilj, jer ti želiš na ono brdo koje je ispred tvoga. Ubeđuješ sam sebe košmarnim mantrama. Kao da ti tvoje brdo nije bilo dobro da sa njega gledaš sunce i sva brda i proplanke i šume oko njega. Kao da na tvome brdu nije bio ćup pun zlatnih novčića, ili je bio, ali iz njega su izvirale manje šarene boje od onih koje ti se čini da vidiš „tamo“.
Koračaš i ideš sve niže u klanac, sve dublje u senku. Na kraju siđeš, i umoran sediš na nekom velikom kamenu za koji ti se čini da si ga nosio sa sobom sve vreme i da ti umor nije bio samo opravdanje, i da tek sada shvataš zašto te toliko bole noge i kosti i mišići, i sediš tako na toj kamenčini uz tanak potok i gledaš kako se voda mreška kao u ubrzanom filmu i miluje šarene oblutke i osetiš da ti se radi nešto što si pre radio samo zbog obične igre, davno davno, dok još nisi u džep stavio jedan mali šareni kamenčić kao te iz potoka pred sobom i koji je u međuvremenu narastao u odgovornost na kojoj se tako lepo sedi kada se jednom odbaci.
I tako, dok ubrzano prolaze sati, u noć, ti, sav opet nekako blesav i slobodan, motaš suve zlatne konce s klipa kukuriza u pokisle listove novinskog papira i pališ ih šibicom izvađenom iz drvene kutijice sa nalepnicom na kojoj je crtež jelena ogromnih rogova, i vučeš dimove od kojih kašlješ i škiljiš dok od novina savijaš i u potok puštaš one iste papirnate čamce koje si puštao kao i kada si bio dečak i .. i … i oni odlaze i odlaze, niz mreškave vode bistrog potoka u kojima se gase užareni, popušeni svetlucavi konci s klipa kukuruza. Odlaze čamci niz skakutave žubore vode i preskaču preko nečijih kamenčića koji čekaju da ih neko stavi u džep i ode da odraste. Odlaze niz potok čamci od novinske hartije, odlaze kao i dani, kao i reči pisane na njima, odlaze ukratko, odlaze kao besmisleni podnaslovi i u dimu izgorelih osušenih zlatnih niti s klipa kukuriza – nepotrebne fusnote, odlaze klimajući svojim vrhovima niz žubore .. i .. i ti osetiš neku vrućinu i hrabrost i izuješ se i staneš bos usred tog hladnog potoka, i odeš i ti.
Eventualno, sa papirnatom kapom na glavi ako si se setio na vreme da je pre jutra napraviš.