OŽILJCI SVAKODNEVICE
Goni me da opet živim
naglo smrtno izbegnuće
ili miris tvoga daha,
pa nasuprot jedno drugom stoje
tvoje usne kao i bezdan mraka.
Među njima kuljaju
bujice mog straha,
nose sobom i brzakom
noći moje, dan po dan.
Eto me gde u sredini
otkucaje brojim
kao hrome oslonce,
kao stupor klatnu.
Meka bora zaorana smehom
ili brazda večnih tuga,
kaplju strmo mi niz lice
ožiljci svakodnevice.