SUROGAT SREĆE
Novembar tišti,
bode u slabinu,
ne da mi u san,
rastače mi jutra.
Vrišti noću vetar
ulazi kroz dimnjak,
podlazi pod crep,
fijuče o ćošak kuće
kida granje,
lomi pruće.
U stanu sam koji je
u hronično sivoj fazi.
Bosom nogom gazim
popišane pločice
uz školjku bez daske.
Udišem u međuprostoru,
u ostacima sive ekonomije
za doračak pet cigareta i kafa,
za ručak GMO pomije.
Padaju nam najzad maske,
otpada nam s lica meso.
- Ništa to nije -
odmahujemo
- prolazno je,
to je samo
gubavost karaktera.
Duge vožnje na posao
i još duži povratak.
"Samo da svratim do ..."
samo da predahnem,
da pokušam da shvatim....
Da vas ne davim više
i da skratim:
.., onda, stojim na Terazijama,
i čekam belu cisternu,
što se sporo kreće,
da mi očisti s cipela
dugi niz šetnji u krug.
Od prvog do prvog,
tražim crvotočinu,
prečicu kroz mesec,
neki dimni znak.
Doziva mi ime neko
iz plamena te sveće
ali ne razumem ništa
jer je gusti mrak.
Sve u meni odbija.
sve u meni neće.
Između dva horizonta
sa instant pogledom,
surogat sreće
kao pola leka
za strah.
Između dva horizonta
je eho smeha,
izmrvljen u pepeo,
izdrobljen u prah.
Ubeđujem sebe
da sam dobro,
toliko dugo
dok ne potrošim
i tu laž.