KAPUT
Obukao sam jedan
kaput ravnodušnosti.
Izakan, stari.
Nađoh ga slučajno
u očevom ormanu
duboko na dnu,
gde su zaboraljene stvari.
Ostavio ga je tamo neko
ko odavno ne mari,
baš izgleda meni.
Loše mi stoji.
Pod njim se često
i užeglo znojim.
Ko li ga, pitam se,
i kada skroji?
Neprijatan miris
ravnodušnog stanja
pored dezena
i grotesknog kroja,
tera ljude dalje od mene.
Nikada ipak
ne pomislim, ne poželim,
da sebi zato
isečem vene.
Taj mi je kaput
doneo samoću,
ne kao kletvu
nego kao poklon.
I sada mogu
onako kako hoću,
da dišem, da jedem,
da mrakom šetam,
da spavam noću.
Zaista,
taj mi kaput stoji bedno.
Ali to je ipak
kaput ravnodušnosti,
pa mi je svejedno.
kaput ravnodušnosti.
Izakan, stari.
Nađoh ga slučajno
u očevom ormanu
duboko na dnu,
gde su zaboraljene stvari.
Ostavio ga je tamo neko
ko odavno ne mari,
baš izgleda meni.
Loše mi stoji.
Pod njim se često
i užeglo znojim.
Ko li ga, pitam se,
i kada skroji?
Neprijatan miris
ravnodušnog stanja
pored dezena
i grotesknog kroja,
tera ljude dalje od mene.
Nikada ipak
ne pomislim, ne poželim,
da sebi zato
isečem vene.
Taj mi je kaput
doneo samoću,
ne kao kletvu
nego kao poklon.
I sada mogu
onako kako hoću,
da dišem, da jedem,
da mrakom šetam,
da spavam noću.
Zaista,
taj mi kaput stoji bedno.
Ali to je ipak
kaput ravnodušnosti,
pa mi je svejedno.