DVOJIM DAL' SE BOJIM
Šetnjica. Prije bi rekli podnevna nego jutarnja, jer je prethodna noć bila malo 'burnija' no obično. Pas je strpljiv stvor. Da meni netko kaže da ću izlaziti iz kuće i realizirati svoje potrebe, onda i kako to taj određuje, mislim da bi Viiiiiijeeeeeeeetnaaaaaaam bio malo u odnosu kako bih reagirao. No on je strpljiv, predan, čeka vrijeme koje mu pripada, zna da ću prije ili kasnije dati dio sebe i njemu. Da bar ljudi mogu voljeti kao psi, potpuno, bezuvjetno, neproračunato i iskreno, avaj, psi nismo, a i mnogi ljudi nismo. Ili nismo uvijek.
Boli me glava jer sam nesmotreno, povučen prijedlogom drugih, posegnuo za pićem koje baš ne podnosim. Definitivno ću morati pristati samo na ono koje je moje i tu lijeka nema. Koliko god bih želio istinu nalaziti u vinu, takve istine su glavobolne i teže mi padnu od onih obojenih Imelom, no, svako toliko, dokazati sebi da je glava i sklop organa koji mogu i boljeti, nije s goreg.
Danas smo išli dalje, ka groblju, i na putu do njega sam shvatio da do njega ne treba doći. Nije trenutak. Na par stotina metara prije groblaj je velika bara veličine omanjeg igrališta. Mutna voda sa uzbujalim raslinjem sa strane koje crpi životni fluid. Ne dam psu blizu jer je blesav i kakav je skočit će i biti sav zamazan, mokar i smrdljiv a danas baš nešto nisam od volje da ga kupam. Ne voli ni on kupanje, šamponiranje, sušenje fenom i ostale oblike maltretiranja koje mora podnositi da bi par dana nakon toga bio u mogućnosti da se slobodno valja po kauču. Ali voli životinja da se uvalja u blato i baruštinu, pa i more, ako osjeća dno pod nogama.
Vraćamo se uzbrdicom kući i začuđen sam koliko lako mi to savlađivanje nagiba pada. Mamuran, uz jedva dva sata, više drijemanja no spavanja, grabim nezadihan. Čudna mi je snaga i u grudima i u nogama i ako bih trebao biti bar malo uzdihan. Čak me niti glava više ne boli.
Na pol te uzbrdice, na cesti je zgažena velika žaba. Ružan prizor rastočenog organizma, prerano okončanog malog a ipak vrijednog života. Pazim da pas ne nanjuši i okrećem glavu i dižem je upirući pogled prema ostatku ceste koju trebamo savladati. I dalje se dobro osjećam, ali samo dvadesetak metara dalje, na cesti je još jedna, mala žaba, jednako deformiranog tijela kao i prethodna.
Nije da nisam dobro. Nisam ni tužan niti je to na bilo koji način ovladalo i usmjerilo moje emocije u drugom smjeru. Jednostavno prihvaćam. Nisu svi životi određeni da traju do kraja. Niti jedan život nije određen da nema vremensku granicu. Trajanje i tren kraja nije upisan i nitko ga ne zna, i to je više no dobro. Ali....
Treba uvijek paziti dok se prelazi cesta.
U gluho doba, kada nema prometa, kada tišina laže unoseći osjećaj sigurnosti, i tada se može pojaviti gumeni kopitar, jahač i njegova kosa, njegovo oruđe istine, Joe Black.
Boli me glava jer sam nesmotreno, povučen prijedlogom drugih, posegnuo za pićem koje baš ne podnosim. Definitivno ću morati pristati samo na ono koje je moje i tu lijeka nema. Koliko god bih želio istinu nalaziti u vinu, takve istine su glavobolne i teže mi padnu od onih obojenih Imelom, no, svako toliko, dokazati sebi da je glava i sklop organa koji mogu i boljeti, nije s goreg.
Danas smo išli dalje, ka groblju, i na putu do njega sam shvatio da do njega ne treba doći. Nije trenutak. Na par stotina metara prije groblaj je velika bara veličine omanjeg igrališta. Mutna voda sa uzbujalim raslinjem sa strane koje crpi životni fluid. Ne dam psu blizu jer je blesav i kakav je skočit će i biti sav zamazan, mokar i smrdljiv a danas baš nešto nisam od volje da ga kupam. Ne voli ni on kupanje, šamponiranje, sušenje fenom i ostale oblike maltretiranja koje mora podnositi da bi par dana nakon toga bio u mogućnosti da se slobodno valja po kauču. Ali voli životinja da se uvalja u blato i baruštinu, pa i more, ako osjeća dno pod nogama.
Vraćamo se uzbrdicom kući i začuđen sam koliko lako mi to savlađivanje nagiba pada. Mamuran, uz jedva dva sata, više drijemanja no spavanja, grabim nezadihan. Čudna mi je snaga i u grudima i u nogama i ako bih trebao biti bar malo uzdihan. Čak me niti glava više ne boli.
Na pol te uzbrdice, na cesti je zgažena velika žaba. Ružan prizor rastočenog organizma, prerano okončanog malog a ipak vrijednog života. Pazim da pas ne nanjuši i okrećem glavu i dižem je upirući pogled prema ostatku ceste koju trebamo savladati. I dalje se dobro osjećam, ali samo dvadesetak metara dalje, na cesti je još jedna, mala žaba, jednako deformiranog tijela kao i prethodna.
Nije da nisam dobro. Nisam ni tužan niti je to na bilo koji način ovladalo i usmjerilo moje emocije u drugom smjeru. Jednostavno prihvaćam. Nisu svi životi određeni da traju do kraja. Niti jedan život nije određen da nema vremensku granicu. Trajanje i tren kraja nije upisan i nitko ga ne zna, i to je više no dobro. Ali....
Treba uvijek paziti dok se prelazi cesta.
U gluho doba, kada nema prometa, kada tišina laže unoseći osjećaj sigurnosti, i tada se može pojaviti gumeni kopitar, jahač i njegova kosa, njegovo oruđe istine, Joe Black.