MRVICE
Smisao za humor, sentimentalnost i lojalnost... Osim zadnja dva pojma, prvonavedena sposobnost je urođena, ne može se razviti, naučiti, uvježbati, kupiti, kao ni osjećaj prave mjere. Kada se netko naljuti na moj humoreskni komentar, postoji nekoliko mogućih razloga zašto je to učinio. Ili taj nema smisla za humor, ili li mu se moj čini imbecilnim, ili ja nemam osjećaj prave mjere, ili tko zna, jednostavno tog trena nije od volje i ljutnju na nekog drugog iskaljuje na meni. U svakom slučaju, moguća buduća sentimentalnost i lojalnost su sasječene u korijenu.
Sentimentalnost i lojalnost se pojave u određenim godinama, kao posljedica protoka vremena i povezivanja među ljudima, a neki put i povezivanja ljudi prema stvarima, koje su ipak vezane za ljude i neko vrijeme.
Jučer sam, kopajući po osobnim dokumentima, slučajno našao i jedan u kojem se potvrđuje da sam zaposlenik izvjesne firme i da mi se odobrava korištenje službenog vozila. Sve birokratski, čitko, titularije, predmet, potpisi, žigovi.
Pred očima su mi neka lica iz tog vremena. Većini se ne sjećam niti imena, ali jedno pamtim, jako dobro.
Neke ljude koje ne vidimo godinama, ili nikada više u svojim životima, na direktan ili posredan način, ostaju u našim sjećanjima bez očiglednog razloga, bez ikakavog konkretnog događaja ili emocije koja ih čini ičim izuzetnima. Neka misteriozna, ili možda sasvim slučajna, poveznica postoji i traje.
Što se kroz godine događalo svim tim ljudima?
Sjećaju li se oni mene?
Da se sretnemo, da li bi smo se srdačno nasmijali i pozdravili, pozvali na kavu i sentimentalno pričali o nekim vremenima, pokazujući znake lojalnosti i naklonosti.
Možda su nestali, umrli, i žive još samo u misaonim fragmentima drugih.
Sentimentalnost i lojalnost se pojave u određenim godinama, kao posljedica protoka vremena i povezivanja među ljudima, a neki put i povezivanja ljudi prema stvarima, koje su ipak vezane za ljude i neko vrijeme.
Jučer sam, kopajući po osobnim dokumentima, slučajno našao i jedan u kojem se potvrđuje da sam zaposlenik izvjesne firme i da mi se odobrava korištenje službenog vozila. Sve birokratski, čitko, titularije, predmet, potpisi, žigovi.
Pred očima su mi neka lica iz tog vremena. Većini se ne sjećam niti imena, ali jedno pamtim, jako dobro.
Neke ljude koje ne vidimo godinama, ili nikada više u svojim životima, na direktan ili posredan način, ostaju u našim sjećanjima bez očiglednog razloga, bez ikakavog konkretnog događaja ili emocije koja ih čini ičim izuzetnima. Neka misteriozna, ili možda sasvim slučajna, poveznica postoji i traje.
Što se kroz godine događalo svim tim ljudima?
Sjećaju li se oni mene?
Da se sretnemo, da li bi smo se srdačno nasmijali i pozdravili, pozvali na kavu i sentimentalno pričali o nekim vremenima, pokazujući znake lojalnosti i naklonosti.
Možda su nestali, umrli, i žive još samo u misaonim fragmentima drugih.