Odmor
Oprosti, ali jednostavno više ne želim! Čemu? Samo se mučim, misli mi se otimaju i sudaraju o rubnike. Ne mogu više!
Ne tražim nikakve izgovore i opravdanja, ne prozivam nikakve krivce, ne iznalazim ni uzroke ni posljedice, samo sam umoran, ispražnjen, i treba mi malo onog osjećaja lakoće kada bar privremeno mogu odložiti prepunjene kofere i sjesti na neku klupu u parku ne razmišljajući više niočemu.
Spreman sam da prestanem sa previranjem, da se opustim i prepustim vremenu, da se smirim i olaganim. Mogu to prevesti na skoro sve jezike, a opet neću pogoditi pravi smisao i duh istih. Dugo me držao samo strah od tuposti, dok na kraju nije i on nestao.
Ne osjećati, nirvanizirati.
Sada, kada lišće pokazuje prve predznake spavanja stabala, sada je najljepše. Jednom prekriženom nogom, zabačenih leđa i široko raširenih ruku na naslonu neke izrezbarene klupe.
Imena urezana prije više od desetljeća. Ionako je sve prolazno.
17.9.2008.