BUĐENJE
Vidim jutros u ogledalu dve nove bore.
To mi nije od godina a nije ni od gladi.
To mi je od tvog neprestanog nemanja,
i onog što mi ono uporno radi.
To mi je od čekanja da se nebo sruši
i da me uguši ovo što dišem, što vazduh zovu,
a mislio sam da si ti.
Hlebe moj i moja vodo, moj otrove,
ljubavi moja i moj zlotvore,
hteo sam da te živim i mislio sam
da si livada cveća po kojoj sam hod'o,
dok mi nisu noge ostale na tebi polomljene,
dok mi nije telo počelo da lebdi i duša da luta.
Vidim noćas u dubokim borama uz kraj oka
gde stoje ogledala usred moga pokidanog sna
i pitaju me da li znam koliko će trajati,
a ja im kažem da ću ih sve u jedno pospajati
i misliti da si ti.
Mislio sam da si ti kada je stiglo iznenadno buđenje.
Ostao je samo zgužvan obraz i čelo u dlanovima,
tužno čuđenje, kao težak dah, jer mislo sam
da si pored mene ti.