KOSTOLOM
Glasne su riječi iz tebe,
i dok u uho mi tuku,
režu kroz moždanu koru,
na rane stavljam ruku.
Stopalom kroz ostakljeni pod
skupljam piljevinu tvog' bijesa,
tako se desi kad god
otvaram pokrov tog lijesa.
Prestane svjetlo kroz okna
davati tijelima sjene,
i ugasne svaka mi želja,
pa pustim da bilje vene.
Ne hodam, kao da se bojim
da to je zadnji moj korak,
nek' sleti već ptica crna,
i ispije pogled mi gorak.
Soba je prepuna eha,
ludila, jala i pakosti,
kao golemi škripac grijeha,
neprestano lomi kosti.
i dok u uho mi tuku,
režu kroz moždanu koru,
na rane stavljam ruku.
Stopalom kroz ostakljeni pod
skupljam piljevinu tvog' bijesa,
tako se desi kad god
otvaram pokrov tog lijesa.
Prestane svjetlo kroz okna
davati tijelima sjene,
i ugasne svaka mi želja,
pa pustim da bilje vene.
Ne hodam, kao da se bojim
da to je zadnji moj korak,
nek' sleti već ptica crna,
i ispije pogled mi gorak.
Soba je prepuna eha,
ludila, jala i pakosti,
kao golemi škripac grijeha,
neprestano lomi kosti.