Osobni kutak
Do koje granice i kakve sve oblike poprima emocionalni egzibicionizam!?
Volim, čeznem, ljubim, nekada uzdišem dok gubim, nekada se ljutim sa razlogom ili ne, ponekada sam loš i učinim ili kažem ono što nije trebalo, a ponekad prešutim i kada je trebalo reći, i sve to ipak ne govorim potpuno otvoreno. Bojim se da će me ocijeniti slabim, nemuškim, srcedrapateljnim, ljigavim, ili ratobornim i agresivnim, nepouzdanim za posao kojim se bavi, i tko zna što još.
Od svih tih razloga za suzdržavanje, jednostavno šutim i ne dijelim to sa drugim ljudima. Valjda im ne vjeruje. Možda ne vjerujem samom sebi, ne znam. Ovo je najbolji način kojega sam se mogao prihvatiti, biti potpuni anonimus i iz te zamaskirane pozicije moći jednostavno napisati 'sad sam se raspizdio' ili 'mrzim ovo i ono' ili 'volim beskrajno nekoga', što god, mogu to napisati i olakšati si teret, makar malo.
I tako 'zaštićen', opet, ne radim to direktno, konkretno, činjenično. Mislim da su činjenice nebitne, ne pomažu da se osjećaj iskaže pročišćen i rasterećen datuma, sudionika i događaja. Neki to pak rade zbilja konkretizirajući do u detalje svoju životnu situaciju. Njihova stvar, ali me navelo na razmišljanje zašto to ja radim tako prikriveno a oni otvoreno, pod punim imenom, faktografski, toliko detaljno da bi prepoznavanje osoba i sutuacija bilo sasvim neupitno. Netko, koga se to tiče, tko bi to pročitao, ne bi imao nikakvih sumnji da li se radi o njemu ili ne. Moguće je da se radi o pokušaju izgovaranja onoga što se želi ali se nema hrabrosti, pa se pribjegava metodi 'igranja sa sudbinom', ili 'ako je suđeno, naći će i pročitati, i onda ne moram imati neugodan razgovor'. Možda, samo nagađam.
Toliko hrabrosti u strahu kod jednih, i toliko straha u hrabrosti kod drugih. Svatko ima svoj stil i način, svoj karakter kakav god on bio.
Postoje i oni treći, koji osjećaju jako puno i čija se raspoloženja isčitaju samo onda kada im srdžba nadjača samokontrolu. Oni izražavaju otvoreno samo osjećaj gorčine.
Ljutnja bez kontrole i samozatajne pozitivne emocije.
Ne sudim, ne ocjenjujem, ne kritiziram, samo pokušavam razumijeti, koliko god mi to loše polazilo za rukom. Uspoređujem se i pokušavam naći nišu u kojoj čučim skupljenih obgrljenih koljena, neki moj osobni kutak.
Volim, čeznem, ljubim, nekada uzdišem dok gubim, nekada se ljutim sa razlogom ili ne, ponekada sam loš i učinim ili kažem ono što nije trebalo, a ponekad prešutim i kada je trebalo reći, i sve to ipak ne govorim potpuno otvoreno. Bojim se da će me ocijeniti slabim, nemuškim, srcedrapateljnim, ljigavim, ili ratobornim i agresivnim, nepouzdanim za posao kojim se bavi, i tko zna što još.
Od svih tih razloga za suzdržavanje, jednostavno šutim i ne dijelim to sa drugim ljudima. Valjda im ne vjeruje. Možda ne vjerujem samom sebi, ne znam. Ovo je najbolji način kojega sam se mogao prihvatiti, biti potpuni anonimus i iz te zamaskirane pozicije moći jednostavno napisati 'sad sam se raspizdio' ili 'mrzim ovo i ono' ili 'volim beskrajno nekoga', što god, mogu to napisati i olakšati si teret, makar malo.
I tako 'zaštićen', opet, ne radim to direktno, konkretno, činjenično. Mislim da su činjenice nebitne, ne pomažu da se osjećaj iskaže pročišćen i rasterećen datuma, sudionika i događaja. Neki to pak rade zbilja konkretizirajući do u detalje svoju životnu situaciju. Njihova stvar, ali me navelo na razmišljanje zašto to ja radim tako prikriveno a oni otvoreno, pod punim imenom, faktografski, toliko detaljno da bi prepoznavanje osoba i sutuacija bilo sasvim neupitno. Netko, koga se to tiče, tko bi to pročitao, ne bi imao nikakvih sumnji da li se radi o njemu ili ne. Moguće je da se radi o pokušaju izgovaranja onoga što se želi ali se nema hrabrosti, pa se pribjegava metodi 'igranja sa sudbinom', ili 'ako je suđeno, naći će i pročitati, i onda ne moram imati neugodan razgovor'. Možda, samo nagađam.
Toliko hrabrosti u strahu kod jednih, i toliko straha u hrabrosti kod drugih. Svatko ima svoj stil i način, svoj karakter kakav god on bio.
Postoje i oni treći, koji osjećaju jako puno i čija se raspoloženja isčitaju samo onda kada im srdžba nadjača samokontrolu. Oni izražavaju otvoreno samo osjećaj gorčine.
Ljutnja bez kontrole i samozatajne pozitivne emocije.
Ne sudim, ne ocjenjujem, ne kritiziram, samo pokušavam razumijeti, koliko god mi to loše polazilo za rukom. Uspoređujem se i pokušavam naći nišu u kojoj čučim skupljenih obgrljenih koljena, neki moj osobni kutak.