I JOŠ NEKE STVARI O KOJIMA NE BIH
April 14, 2014 at 2:01pm
Ja sam na svom slomu i propasti radio celog svog samostalnog veka. Bar toliko sebi mogu da dam kredita, da sam spreman da za svoje greške i stanje u kojem se nalazim okrivim samo sebe i nikoga drugog.
Otac se trudio da mi da hrabrosti da budem sve što mi padne na pamet, pa i autodestruktivan, ako to stvarno želim. Kada sam u 7. osnovne, mesec i po dana pred kraj školske godine, imao 6 jedinica i 7. iz vladanja i kada sam u svojoj sobi provodio svo vreme osim onog provedenog u školi i učio i jeo za istim stolom, dao sam sebi hrabrosti da pišem neke pesmice i tako se malo odmorim. On je jednom prilikom iznenada banuo u sobu i uhvatio me kako pišem te stihove, a onda je mirnim glasom, dok sam ja očekivao salvu grdnje, rekao: "Da ne završiš više ni jedan razred škole, a da postaneš pesnik, ja bih bio ponosan".
Nisam postao pesnik, to se ne postaje, to ili jesi ili nisi.
Trudila se majka da me sačuva od mene samog. Njih dvoje nisu baš veslali u istom smeru, bar sigurno ne istim ritmom, pa je taj naš porodični čamac jedno vreme kružio po jezeru dok se nije razbio o neke stene. Trudila se ona, koliko je mogla, negde do moje 24. A onda sam se otrgnuo i odlučio da budem svoj čovek, da započnem „nov život“ kako se to onda kolokvijalno zvalo, to kada kreneš hrabro i odlučno, a ne znaš gde. Meni se činilo da sam sve dobro isplanirao i smislio. Uostalom, i onako svi tvrde da je važno uverenje, vera, a ne to koliko si u skladu sa realitetom. Ako veruješ u sebe, i ako si se prevario bar možeš da kažeš da je to bilo nešto potpuno čisto i samo tvoje.
Rezultat svakog samostalnog poduhvata, pa makar on bio i poraz, vredan je jer je tvoj.
Postoji puno načina da prevaziđeš neuspehe, ali svaki podrazumeva razmišljanje.
Srušio sam sve mostove za sobom odlučno napuštajući svet iz kojeg sam poniknuo, porodicu, prijatelje, ulice, parkove i haustore prvih petinga i poljubaca, zidiće i klupice ranih akorda na gitari. Mislio sam da za mene mora postojati neki bolji svet, neki smisleniji život, nešto van kruga Dvojke i Sedmice i Devetke, pretrpane Dame kako smo zvali liniju 13, kasnije valjda zbog razbijanja uroka „preimenovanu“ u 31. Smatrao sam odlazak svojim ličnim uspehom. Otići, je bio rezultat vredan divljenja samome sebi. Tražeći to što sam mislio da negde postoji, morao sam da napustim i zaboravim sve ono što mi se činilo teretom, olovnim tegovima koji me drže u prošlosti, koji me čine zarobljenim u emocijama onoga što sam bio, da bih bio deo emocija onoga što želim da postanem.
A i rat je bio, i još neke stvari pre, za vreme i posle njega, o kojima ne bih.
Zato sam sebe naterao da zaboravljam, jer sećanja su čoveku koji želi negde da ode isto što i brodu vetar u pramac. Tako sam mislio.
Bio sam mlad i glup. Sada sam star. Sada želim da se vratim, tamo gde više ne postoji ništa osim tih sećanja, tamo gde ne postoje više ni ta sećanja, gde su i uspomene promenile ime, tamo gde klinci danas umesto u "samišku" odlaze roditeljima po mleko i hleb u "maksi", tamo gde je i Dama prestala to da bude i pre nego što sam otišao.
Kao da potok može da se vrati u svoj izvor nakon što ga je već progutalo ušće i zamutila mu vodu neka puno veća reka.
„Jedna od stvari koje mrzim više od napada artritisa je napad samosažaljive patetike.“ - reći ću jednom dok budem čitao ovo i dodati - „Kao da postoji drugačija patetika od samosažaljive.“
Većini se neće sviđati što tako otvoreno iznosim svoje intimne misli. Onima koji su mi bliski to neće smetati, oni će me razumeti, opravdati, i dalje voleti i biti skloni da mi oproste skoro sve.
Za druge me svakim danom sve više boli kurac.
Ja sam na svom slomu i propasti radio celog svog samostalnog veka. Bar toliko sebi mogu da dam kredita, da sam spreman da za svoje greške i stanje u kojem se nalazim okrivim samo sebe i nikoga drugog.
Otac se trudio da mi da hrabrosti da budem sve što mi padne na pamet, pa i autodestruktivan, ako to stvarno želim. Kada sam u 7. osnovne, mesec i po dana pred kraj školske godine, imao 6 jedinica i 7. iz vladanja i kada sam u svojoj sobi provodio svo vreme osim onog provedenog u školi i učio i jeo za istim stolom, dao sam sebi hrabrosti da pišem neke pesmice i tako se malo odmorim. On je jednom prilikom iznenada banuo u sobu i uhvatio me kako pišem te stihove, a onda je mirnim glasom, dok sam ja očekivao salvu grdnje, rekao: "Da ne završiš više ni jedan razred škole, a da postaneš pesnik, ja bih bio ponosan".
Nisam postao pesnik, to se ne postaje, to ili jesi ili nisi.
Trudila se majka da me sačuva od mene samog. Njih dvoje nisu baš veslali u istom smeru, bar sigurno ne istim ritmom, pa je taj naš porodični čamac jedno vreme kružio po jezeru dok se nije razbio o neke stene. Trudila se ona, koliko je mogla, negde do moje 24. A onda sam se otrgnuo i odlučio da budem svoj čovek, da započnem „nov život“ kako se to onda kolokvijalno zvalo, to kada kreneš hrabro i odlučno, a ne znaš gde. Meni se činilo da sam sve dobro isplanirao i smislio. Uostalom, i onako svi tvrde da je važno uverenje, vera, a ne to koliko si u skladu sa realitetom. Ako veruješ u sebe, i ako si se prevario bar možeš da kažeš da je to bilo nešto potpuno čisto i samo tvoje.
Rezultat svakog samostalnog poduhvata, pa makar on bio i poraz, vredan je jer je tvoj.
Postoji puno načina da prevaziđeš neuspehe, ali svaki podrazumeva razmišljanje.
Srušio sam sve mostove za sobom odlučno napuštajući svet iz kojeg sam poniknuo, porodicu, prijatelje, ulice, parkove i haustore prvih petinga i poljubaca, zidiće i klupice ranih akorda na gitari. Mislio sam da za mene mora postojati neki bolji svet, neki smisleniji život, nešto van kruga Dvojke i Sedmice i Devetke, pretrpane Dame kako smo zvali liniju 13, kasnije valjda zbog razbijanja uroka „preimenovanu“ u 31. Smatrao sam odlazak svojim ličnim uspehom. Otići, je bio rezultat vredan divljenja samome sebi. Tražeći to što sam mislio da negde postoji, morao sam da napustim i zaboravim sve ono što mi se činilo teretom, olovnim tegovima koji me drže u prošlosti, koji me čine zarobljenim u emocijama onoga što sam bio, da bih bio deo emocija onoga što želim da postanem.
A i rat je bio, i još neke stvari pre, za vreme i posle njega, o kojima ne bih.
Zato sam sebe naterao da zaboravljam, jer sećanja su čoveku koji želi negde da ode isto što i brodu vetar u pramac. Tako sam mislio.
Bio sam mlad i glup. Sada sam star. Sada želim da se vratim, tamo gde više ne postoji ništa osim tih sećanja, tamo gde ne postoje više ni ta sećanja, gde su i uspomene promenile ime, tamo gde klinci danas umesto u "samišku" odlaze roditeljima po mleko i hleb u "maksi", tamo gde je i Dama prestala to da bude i pre nego što sam otišao.
Kao da potok može da se vrati u svoj izvor nakon što ga je već progutalo ušće i zamutila mu vodu neka puno veća reka.
„Jedna od stvari koje mrzim više od napada artritisa je napad samosažaljive patetike.“ - reći ću jednom dok budem čitao ovo i dodati - „Kao da postoji drugačija patetika od samosažaljive.“
Većini se neće sviđati što tako otvoreno iznosim svoje intimne misli. Onima koji su mi bliski to neće smetati, oni će me razumeti, opravdati, i dalje voleti i biti skloni da mi oproste skoro sve.
Za druge me svakim danom sve više boli kurac.