STAZA OD CRVENE CIGLE
Vidim mnoge stvari,
vetrove i proplanke,
kiše kako klize nebom.
Vidim sakriveni smešak
sanjivocrvenih usana
kako sporo izgovaraju
tople, prijateljske reči
u dvorištu ladanjske kuće
i svečane nedeljne haljine,
što se vuku krajevima
i prelaze nečujno kroz fuge
staze od crvene cigle.
Vidim gluvo letnje popodne
i otiske dečijih stopala
u prašini što se opire vetru.
Vidim gomilu pozdrava
i ruke kako mašu sa perona,
treperenja svetla
u spavaćim kolima
i dugački niz
zelenioh vagona.
Vidim odlaženja
i rastanke.
Svašta vidim kada zažmurim.
A kad' smo već kod snova ..
ovo mi je mora nova:
Sedim na crvenoj cigli
dok sa zida kaplje voda
i onda ustanem
pa po mokroj stazi hodam,
hodam, hodam.
I sretnem mladića
u invalidskim kolicima
koji me gleda i kaže
da se jako boji,
a ja odgovorim - znam, i ja -
pa dugo blizu njega
uz suze stojim
i za ruku ga držim
dok me ne savlada tuga.
Onda krenemo sporo,
po stazi od crvene cigle,
zajedno, polako, između fuga.