BOROVINA
Iste one godine, zapravo istih dana kada se dogodila ona grupna halucinacija na klupi uz mali i znameniti crveni svjetionik u Dubrovniku, stigosmo tek sutradan na Korčulu i pred rampu kampa koji je bio utonuo u duboki san. Pitasmo za neku manju parcelu ako ima, a noćni nam odgovori da je sve dupke puno i da možemo samo čekat jutro pa ako tko ode. To je bio treći uzastopni dan bez spavanja po velikim vrućinama. Putavali smo svim mogućim prijevoznim sredstvima osim aviona, prirodno, u toj dobi, tko ima love za trošit na te konfornosti.
I tako, gdje ćemo što ćemo, nađe se tu jedan dečko i kaže nam da dođemo kod njega u vrt, do sutra ujutro, taman da odspavamo malo. Kad smo došli do tog njegovog vrta a ono majko mila, nemaš kamo pošteno ni sjesti a kamoli stavit tri vreće za spavanje. Sve u surom kamenu, nema teorije. Kažemo mu mi hvala lijepa ali bolje prestojat na nogama nego se ujutro probudit sa težim oštećenjem bubrega. Vidio on da smo u kolapsu, da se vučemo ko da nas je pregazila divlja dvogrba kamila u nekoj utrci u Dubaiu, pa pokušava ipak da pomogne i uputi nas da odemo do jedne kapelice na brdu, tu blizu, pa možemo spavat u kapelici ili iza te kapelice gdje ima jedan lijepi ravni proplanak na kojem ćemo se poleći bez da se ujutro odvajamo od kamena dlijetom i macom.
Ma jebeš strah, mrak, kapelicu, duhove i te spike. Čovječe, tada sam mogao pristati i na sodomiju samo da me netko pusti da odspavam malo. Stignemo do tog brežuljka a do kapelice vode duge stepenice, bar njih pedesetak. Sa obje strane tih kamenih stuba, protežu se drvoredi stogodišnjih čempresa. Pri vrhu stepenica je kapija od kovanog željeza sa kamenim stupovima i kamenim ukrašenim nadvojem. Scena za neki mistic horror. Moja djevojčica i frendica se stisle uz mene dok smo se penjali a ja ih hrabrim da šta pizde bezveze ko da su mala djeca.
Kad smo stigli do kapelice idemo vidjet kako je unutra i već pred samim vratima odustanemo od miomirisa koji su nas iz unutrašnjosti zapljusnuli. Kapelica je bila napuštena, radilo se o godinama komunističkog mraka u kojima su takva mjesta služila samo narkomanima i onima sa izvjesnim tjelesnim potrebama. Ništa, idemo otraga, i stvarno, ugledamo divan proplanak sa jednim ogromnim borom i niskom kamenom ogradom koja odvaja posjed kapelice od šumarka. Odmah se raspremimo, povadimo vreće,
posložimo ih pod bor i 'ajde, laku noć. Ma šta ko zaklan, naoštrih se da ću spavat do sutra predveče. Poredali smo se tako da je frendica legla na par metara od zida kapelice, moja draga u sredini i ja prema niskoj kamenoj ogradi, prema šumarku, i svo troje pod tim gorostasnim borom.
Nije prošlo par minuta, frendica, ono, skoro bi se to moglo nazvat hrkanjem, moja draga duboko i polako diše, fali joj milimetar od REM faze a ja...ma nikako. Sve mi nešto šuška pa čujem neku muziku sa neke terase udaljene tko zna koliko kilometara, mravići neki mi se zavukli u vreću...očaj, a spava mi se da nije normalno. Prevrćem se ka šumarku, zatvorim oči, otvorim oči, ništa, nit je šumarak otiš'o nit sam ja otiš'o.
Ma nije prošlo desetak minuta tog prevrtanja, moje saputnice ronđaju ko lude a mene malo počela prpa da hvata. Šta da sad dođu neki bilmezi, narkomani, siledžije, neki pijani luđak, šta ti ja znam. Rokno me neki neugodnjak, onak, baš! Prolaze minute, svaki zvuk i šum postaje sumnjiv za popizdit', počela čuka da titra. Jeben ti i takvo spavanje. Nikako da se odhrvem strahu, paranoja raste. Kažem sam sebi da sam zabrij'o i da to nema smisla i da mi je bolje da mislim kako ću se sutra konačno kupat' i sunčat i navečer brijat' i pit i ludovat.
I pošlo me, lijepo to sve, sanjarije lagano opuštaju mišiće, skuliravanje postepeno otpušta tenzije i tjera strahove. I kad, duuuuuuum! Ravno u glavu. Jebeni bor granatir'o me šišarkom po sred čela. Ej! Ne da sam se isjeko nego ko dva'est deka mortadele. Opsujem na sav glas, da mu jebem mater i boru i njegovom porodu! Skoči moja frendica i pita glasno i razborito k'o da uopće nije spavala 'jel idemo!?', a moja srećica odgovara za njom, kao da su do sada vodile neki trač razgovor 'idemo, nego šta!'.
E sad. Pa neću se pravit neki laf pa glumit tu neko uvjeravanje u stilu 'pa gdje ćemo, baš je ovdje kul!'. Ja šutim ustajući i motam svoju vreću. Spakiramo sve i krenemo na drugu stranu prema ulaznoj kapiji. A majku ti, nije nas toliko plašila ta kapela dok smo joj prilazili, ali kada nam je bila iza leđa.... Spuštamo se niz stepenice. Možda smo u petu zagazili a frendica onako, kao da je totalno nebitno kaže 'Društvo. Nisam vam to htjela reći kad smo dolazili, da se ne ustrtarite, ali ja sam ovu kapelicu zimus sanjala, i sve ovo što se dogodilo, nas troje, stepenice, ove čemprese, bor, proplanak, u kojem rasporedu ležimo, tu šišarku što te u glavu roknula...sve'. Majku joj onu ludu telepatskoizvanosjetilnu! Bili smo na dnu tih stepenica u nanosekundi.
Kasnije smo pričali o tome i ona nam je rekla da inače ima takva snoviđenja, i da joj se stalno događaju takve čudne stvari, da je i ona grupna halucinacija na klupi u Dubrovniku najvjerojatnije posljedica nekih njezinih telepatskih sposobnosti. Da često pomisli što će ljudi reći i oni onda to izgovore, i to ljudi koje ne poznaje.
Kroz vrijeme, zaboravio sam mnoge detalje tog ljetovanja, ostalo je par stvari duboko urezano u moje pamćenje. Gomila pečenih kobasica i pomidora, bez kruha i jedan lovači nož, to da sam te godine naučio surfati i da me je Tramontana jednom odnjela na pola puta do Pelješca i da su me neki Njemci doteglili natrag motornim gumenjakom a na obali je već bila milicija (davna vremena, davna društvena uređenja, davne službe sigurnosti javnog red i mira). I naravno, ostala je i ta priča, kao i ona iz Dubrovnika.
Veliki dio vremena koji sam kasnije provodio u njezinom društvu, držao sam jezik za zubima što je više moguće. Ali ono što me je zbilja dovodilo u stanje naježenosti i povremenih valova ili hladnoće ili topline, je činjenica da me je Vesna često znala pogledati ravno u oči značajnim pogledom upravo onda kada sam se suzdržavao izgovoriti nešto značajnije od uobičajenih kurtoazija.
Godinama nakon, riječ 'borovina' za nas troje imala je posebno, skriveno značenje.
I tako, gdje ćemo što ćemo, nađe se tu jedan dečko i kaže nam da dođemo kod njega u vrt, do sutra ujutro, taman da odspavamo malo. Kad smo došli do tog njegovog vrta a ono majko mila, nemaš kamo pošteno ni sjesti a kamoli stavit tri vreće za spavanje. Sve u surom kamenu, nema teorije. Kažemo mu mi hvala lijepa ali bolje prestojat na nogama nego se ujutro probudit sa težim oštećenjem bubrega. Vidio on da smo u kolapsu, da se vučemo ko da nas je pregazila divlja dvogrba kamila u nekoj utrci u Dubaiu, pa pokušava ipak da pomogne i uputi nas da odemo do jedne kapelice na brdu, tu blizu, pa možemo spavat u kapelici ili iza te kapelice gdje ima jedan lijepi ravni proplanak na kojem ćemo se poleći bez da se ujutro odvajamo od kamena dlijetom i macom.
Ma jebeš strah, mrak, kapelicu, duhove i te spike. Čovječe, tada sam mogao pristati i na sodomiju samo da me netko pusti da odspavam malo. Stignemo do tog brežuljka a do kapelice vode duge stepenice, bar njih pedesetak. Sa obje strane tih kamenih stuba, protežu se drvoredi stogodišnjih čempresa. Pri vrhu stepenica je kapija od kovanog željeza sa kamenim stupovima i kamenim ukrašenim nadvojem. Scena za neki mistic horror. Moja djevojčica i frendica se stisle uz mene dok smo se penjali a ja ih hrabrim da šta pizde bezveze ko da su mala djeca.
Kad smo stigli do kapelice idemo vidjet kako je unutra i već pred samim vratima odustanemo od miomirisa koji su nas iz unutrašnjosti zapljusnuli. Kapelica je bila napuštena, radilo se o godinama komunističkog mraka u kojima su takva mjesta služila samo narkomanima i onima sa izvjesnim tjelesnim potrebama. Ništa, idemo otraga, i stvarno, ugledamo divan proplanak sa jednim ogromnim borom i niskom kamenom ogradom koja odvaja posjed kapelice od šumarka. Odmah se raspremimo, povadimo vreće,
posložimo ih pod bor i 'ajde, laku noć. Ma šta ko zaklan, naoštrih se da ću spavat do sutra predveče. Poredali smo se tako da je frendica legla na par metara od zida kapelice, moja draga u sredini i ja prema niskoj kamenoj ogradi, prema šumarku, i svo troje pod tim gorostasnim borom.
Nije prošlo par minuta, frendica, ono, skoro bi se to moglo nazvat hrkanjem, moja draga duboko i polako diše, fali joj milimetar od REM faze a ja...ma nikako. Sve mi nešto šuška pa čujem neku muziku sa neke terase udaljene tko zna koliko kilometara, mravići neki mi se zavukli u vreću...očaj, a spava mi se da nije normalno. Prevrćem se ka šumarku, zatvorim oči, otvorim oči, ništa, nit je šumarak otiš'o nit sam ja otiš'o.
Ma nije prošlo desetak minuta tog prevrtanja, moje saputnice ronđaju ko lude a mene malo počela prpa da hvata. Šta da sad dođu neki bilmezi, narkomani, siledžije, neki pijani luđak, šta ti ja znam. Rokno me neki neugodnjak, onak, baš! Prolaze minute, svaki zvuk i šum postaje sumnjiv za popizdit', počela čuka da titra. Jeben ti i takvo spavanje. Nikako da se odhrvem strahu, paranoja raste. Kažem sam sebi da sam zabrij'o i da to nema smisla i da mi je bolje da mislim kako ću se sutra konačno kupat' i sunčat i navečer brijat' i pit i ludovat.
I pošlo me, lijepo to sve, sanjarije lagano opuštaju mišiće, skuliravanje postepeno otpušta tenzije i tjera strahove. I kad, duuuuuuum! Ravno u glavu. Jebeni bor granatir'o me šišarkom po sred čela. Ej! Ne da sam se isjeko nego ko dva'est deka mortadele. Opsujem na sav glas, da mu jebem mater i boru i njegovom porodu! Skoči moja frendica i pita glasno i razborito k'o da uopće nije spavala 'jel idemo!?', a moja srećica odgovara za njom, kao da su do sada vodile neki trač razgovor 'idemo, nego šta!'.
E sad. Pa neću se pravit neki laf pa glumit tu neko uvjeravanje u stilu 'pa gdje ćemo, baš je ovdje kul!'. Ja šutim ustajući i motam svoju vreću. Spakiramo sve i krenemo na drugu stranu prema ulaznoj kapiji. A majku ti, nije nas toliko plašila ta kapela dok smo joj prilazili, ali kada nam je bila iza leđa.... Spuštamo se niz stepenice. Možda smo u petu zagazili a frendica onako, kao da je totalno nebitno kaže 'Društvo. Nisam vam to htjela reći kad smo dolazili, da se ne ustrtarite, ali ja sam ovu kapelicu zimus sanjala, i sve ovo što se dogodilo, nas troje, stepenice, ove čemprese, bor, proplanak, u kojem rasporedu ležimo, tu šišarku što te u glavu roknula...sve'. Majku joj onu ludu telepatskoizvanosjetilnu! Bili smo na dnu tih stepenica u nanosekundi.
Kasnije smo pričali o tome i ona nam je rekla da inače ima takva snoviđenja, i da joj se stalno događaju takve čudne stvari, da je i ona grupna halucinacija na klupi u Dubrovniku najvjerojatnije posljedica nekih njezinih telepatskih sposobnosti. Da često pomisli što će ljudi reći i oni onda to izgovore, i to ljudi koje ne poznaje.
Kroz vrijeme, zaboravio sam mnoge detalje tog ljetovanja, ostalo je par stvari duboko urezano u moje pamćenje. Gomila pečenih kobasica i pomidora, bez kruha i jedan lovači nož, to da sam te godine naučio surfati i da me je Tramontana jednom odnjela na pola puta do Pelješca i da su me neki Njemci doteglili natrag motornim gumenjakom a na obali je već bila milicija (davna vremena, davna društvena uređenja, davne službe sigurnosti javnog red i mira). I naravno, ostala je i ta priča, kao i ona iz Dubrovnika.
Veliki dio vremena koji sam kasnije provodio u njezinom društvu, držao sam jezik za zubima što je više moguće. Ali ono što me je zbilja dovodilo u stanje naježenosti i povremenih valova ili hladnoće ili topline, je činjenica da me je Vesna često znala pogledati ravno u oči značajnim pogledom upravo onda kada sam se suzdržavao izgovoriti nešto značajnije od uobičajenih kurtoazija.
Godinama nakon, riječ 'borovina' za nas troje imala je posebno, skriveno značenje.