INSUFICIJENCIJA
Da napišem podnošljivu pesmu
treba mi šetnje oko kilometar dva.
Prazan želudac, hladan vetar,
zgužvana postelja.
Ponekad je i samo to dovoljno.
Da mi danima niko
ne zakuca na vrata.
Da napišem podnošlivu pesmu
treba mi od nedelje do petka,
unazad, i još dva tri sata ...
Mnogo koincidencija i malo izuzetka,
ili neko neodređeno vreme,
kao ono kada se ne sećam
kako sam s posla stigao kući.
Da napišem podnošlivu pesmu
mora nešto da prođe kroz mene,
pa da se onda smiri i slegne.
Ili da iz mene sve negde pobegne
pa da moram da se tražim.
Da napišem podnošlivu pesmu
potrebno je da ne podnosim sebe,
da ne podnosim vreme i ono mene,
da ne podnosim nikoga ko će
tu podnošljivu pesmu da je čita,
da joj prevrće slogove,
razmake da joj širi,
za metafore da pita.
Da mi biće skita pustarama
k'o pesak vetrom odnešen sa dine.
Da me svi mrze i svaku mi reč zamere.
Da mi se rastope sve istine
u asfaltne pločnike satkane
od slatkih laži iz dobre namere.
Da napišem podnošlivu pesmu
treba mi ..
da raširim oči i nozdrve požude
dok usnama zaranjam u tvoj stid,
u tebe, u tvoje sokove,
kada ti razmičem bedra
i šakama stežem uzaludne bokove ..
Eto to mi treba, vrelost tvoga tela.
Da napišem podnošlivu pesmu
potrebno je prilično toga
čega sada nemam.