POKRETNE SLIKE
Imao sam tada tek desetak godina i bio sam odseljen iz svog malog sveta prijatelja i parkića pred zgradom u kojem smo se družili, igrali fudbal i pričali. Odseljen, preseljen par hiljada kilometara dalje, na južne obale Sredozemnog mora, u meni potpuno nepoznatu kulturu, među do tada nezamislive ljude i njihove običaje, mirise i jezik koji se poigravao česticama vazduha dok su dopirale do mojih ušiju i govorile time stvari koje nisam razumeo. Već nakon prvih par nedelja, boravak u tom okruženju doneo je razmevanje tog jezika, tek dovoljno da se upita za kilogram hleba, koliko nešto košta ili gdje je ulica čudnog imena.
Bila su to sigurna vremena kada se moji roditelji nisu bojali da me puste samog u bioskop ili u školu. Da postojala je škola za strance. U stvari, postojalo je više škola za različite strance, jer je u to vrijeme i u toj zemlji bilo puno stranaca. Tako sam, odlazio sam u bioskop i tamo gledao filmove na jezicima koje nisam razumeo, dok su titlovi pod njima bili pisani pismom koje nije ni latinica ni ćirilica, pismo blagih i velikih kružnih formi, kadkad zarezano oštrim potezima i nakićeno kvadratastim tačkicama ili kratkim linijama.
U tom sam bioskopu gledao 'Lepoticu dana' na francuskom koji i danas volim a ne razumem, pa 'Spartakusa' sa Kirkom Daglasom kojega smo kasnijih godina iz šale zvali Krik Naglas, i puno drugih filmova, bajkovitih scenografija u kojima se kreću i govore neki likovi prenaglašenih gestikulacija.
Crno beli, zadimljeni lokal Casablanke i onaj tip Bogart za kojeg' mi ni danas nije jasno kakvu je to karmu nosio u sebi a da je to toliko privlačilo neke žene. I Ingrid koja je dugo godina bila pojam ženske lepote, i bolni rastanak kao pečat svake moje kasnije veze u kojoj se ljubavnici odvajaju baš zbog toga što se neizmerno vole. Ah, kakva patetika, pa sve bivše veze podrazumevaju rastanak!
Ništa nisam razumeo. Engleskim još uvijek nisam vladao dovoljno dobro da bih imao tačan prevod, a da ne govorimo da je u toj dobi razumevanje bilo samo po sebi ograničeno. Ipak, nekako, poruke su ostale zabežene i ostavile su trag koji nikada nije izbledeo.
Par godina ranije sam sa majkom, u jednom bioskopu rodnoga grada, gledao 'Doktora Živaga' i ona mi je tokom tog, za u to vreme neuobičajeno dugotrajnog filma, prepričavala, tiho, na uho, delove konverzacije i naraciju izgrađene na Pasternakovom predlošku. Kasnije smo se tramvajem vraćali kući i ja sam pitao: - Mama! Kako to čovek može voleti dve žene u isto vreme? - Ne sećam se njenog odgovora, mislim da me je samo blago pogledala, sklopila oči, i otvorila ih tek kada je ponovno okrenula glavu ka prozoru ne gledajući ni na što konkretno, kao da je gledala kroz prolaznike i zgrade dok se tramvaj nežno ljuljao, 'Tramvaj zvan čežnja'....
***
Desetak godina kasnije, poznavajući engleski, ali nikako i japanski, gledao sam 'Rashomona', film koji je već tada bio skoro trideset godina star, a do dan danas dira u srž različitosti načina na koji ljudi vide svet oko sebe. Niti ubica, niti žrtvina žena, niti drvoseča...... pa čak niti sama žrtva prizvana da svedoči kroz moći jednog poluvešca, ne ispričaše priču o ubitvu na načine koji će se podudarati, sem činjenicama da je zločin počinjen, i da se dogodio na šumskoj stazi.
Stvarnost je jedna, interpretacije su nepresušne različitostima.