OTISAK 20 OD 50
E Goribore Goribore, svijeća ti gorila! A i onom malom iza šanka što nema Biske pa ja pristanem na kojekakve alternative. I gdje me vrag natjera (jer sam mudraca anđela prije neki dan zamolio da umukne i da odmori malo) da se prepustim zvucima i poznatom akcentu! Uglavnom, boljela glava, boljela pa i njoj dosadilo pa prestala. Ajd, malo smo pomogli kojekakvim babskim receptima prvo, a na kraju se dohvatili i blaženih dostignuća farmaceutske industrije.
Ma nema mi do Biske. U stvari nisam ja puno popio, nisam stvarno, par pića u par sati, ali nisam izgleda bio spreman na njih, ili prije, pića su bila pogrešna, kabasta.
Neću više o tome, jer bih rado zaboravio kojim sam putem i kako došao do tog osjećaja 'glavo moja prijeđi na drugoga'. Nego malo, što se planiralo a kako se dogodilo. Sačekah nasljednika, odosmo klopat, klopali. Idemo skupa na koncerti? idemo! Ajde , kažem ja, neću te ja gnjavit tamo, prođem, častim te pićem svako toliko i idem za svojim društvom a ti uživaj sa svojim. Ok, kaže on, baš bih se zalio malo sa tobom. Ma da, taman poklopali, zvoni mu mobilni....E j...ga, stari voziš me na neki parti? Ma naravno, ne nego ću se sad durit što neće samnom van, ma i bolje tako, pa mi smo dvije generacije, nismo mi za zapijat se skupa. OK, odvezem ga i krenem svoj đir. Mjesto broj 1, frendica i frend, bend svira malo tvrđi bluz (blues da se lektori poigraju), nema Biske naravno (pa majku mu staru, šta je, imela nestaje kao biljna vrsta, ili me netko namjerno diverzira?). Ajd daj, ne znam....i tako.
Onda na Goribora, strašni dečki samo frontman malo forsira previše krike paranoje i tjeskobe, ostalo 10 od 5. Ne zna se tko je bolji, dal bubnjar, dal gitaristi, dal elektronski složena bas podloga. 'Ko sam, šta sam, rekao sam....' ma.... Rino je bio u elementu, legenda čovjek, kad njega vidim ja se ne uplašim godina koje dolaze, ako on može, a deset je godina stariji od mene, onda ne vidim razloga zašto bih se ja pretvorio i dežmekastog, proćelavog natmurenog i džangrizavog stvora. Eh, al on ima i povodljiv učinak, ne što mene, pa znamo se 20 godina, nego mi i frenda i frendicu i još dva Slovenca navuče na bambus. Samo mi bambus falio, jeb... mu i kad sam pristao. Sreće bijaše mali pa sam malo falio, inače...bio bih k'o Slovenci nakon dva sata. Lako njima, imaju sad vinjete pa će lijepo živit samo od tranzita, moš' si mis'it!
Primjetiste, vratih se na početnu temu. E sad, moram vam objasnit što i kako stvari stoje. Davno, jako davno, ono, ne smijem reć koliko davno jer me odmah pukne melankolija, ja i Rajko se dogovorismo da ćemo zadnji dan rada (prije ljetne stanke) okupljališta, u kojem smo konzumirali mladost, proslavit programiranim opijanjem. OK, šta ćemo, ajde bambus. Samo u ono vrijeme je bambus bio spravljan sa Fantom (kao da je razlika velika), kojegdje se zvao 'mishmash'. Koliko je tih kemijskih pripravaka bilo smućkano, šest sedam, prestah brojat. Uglavnom, na rastanku se pozdravismo i moje hodajuće putešestvije do kuće prođe nekako bezbolno (iako i tu ima priča, al' da ne dužim uširoko). Sutradan sam morao ići u studentsku zadrugu, za riješit papire za radit nešto to ljeto. Od kuće do studentske je busom bilo 9 stanica koje sam prošao iz 8 puta! Držim se za šipku, bus uđe u krivinu, a ja izađem iz sebe i gledam se sa strane, onda se bus uputi ravno, ja se vratim natrag u sebe, i tako, kolko krivina tolko i mučnina, a ne znam kad mi je gore, kad sam bio van sebe ili kada sam se u sebe vratio.
Ima Rajko svoju priču. Kad je stigo doma, bilo mu već loše. Skidao sa sebe stvari od ulaznih vrata do kuhinje u kojoj je iz dubokok izvadio zamrznute višnje i otiš'o spavat sa tim višnjama pod glavom. Naravno, tokom noći se višnje odmrznule i vrećica pukla i ono bordo crvenilo tekućine se razlilo sve po jastuku i posteljini. Pričao mi poslje, da ga je probudilo vrištanje njegove stare koja je zazivala ime njegovog oca i tjerala ga da zove hitnu jer da je 'dijete povrijeđeno i svo krvavo'!
Od onda se bambus i ja ne družimo a sinoć smo se samo malo susreli i efekt tog susreta samo potvrđuje da nismo društvo jedan za drugog.
Ajmo se vratit, da se stvar ne zaključuje u lošoj atmosferi. Plesalo se, ono, kulerski, pa mi se znamo, mislim Goribor i ja, ne na 'jebi si mater' al se znamo, mentalitetno i urbanozovno. Otud i razumijevanje i opuštanje, otud mudrac i anđeo šuti a vrag progovara i sve se kočnice otpuštaju.
Taman se pomirim sa činjenicom da je sjećanje već toliko davno, da nikada više neću osjetiti neke atmosfere, da je u meni racionalizam i egzistencijalizam toliko uhvatio maha da je jednostavno van pameti da ću ikad opet bit raskalašno opušten i zadovoljan, kad ono, sve se slike vrate, i to uživo, u replikaciji originala, nezamrla vremena, nikad zaspala, vrate se.
Kao grafika, otisak 20 od 50!