KADA MOJA ANA SANJA
Kada moja Ana sanja,
ona sanja ovako
i onda više
nema ni jednog dana
u kojem mogu
bez nje.
Kada moja Ana sanja,
ona ne sanja
nego peva.
Kada moja Ana sanja,
onda sanjom
i ja sa njom.
***
Sanjala sam more,
sanjala sam prozirno čistu vodu.
Sanjala sam uredno pokošenu travu, jako zelene boje.
Stajali smo na obali, divili se toj lepoti, divili smo se sebi.
Smejala sam se u tvojim očima,
Pogled mi je leteo na više,
daleko u brdo,
a ipak kao da je toliko blizu,
samo pružena ruka bi ga dosegnula.
Na brdu stara crkva,
mala, usamljena,
oronula a ipak lepa dostojanstvena, odoleva vekovima suncu, buri.
Utemeljena je tu i nema nameru da odustane od svog
postojanja!
Dodirnuo si mi vrh brade,
lagananim pokretom mi okrenuo lice prema sebi.
Gledao si me pravo u oči,
kao da u njima vidiš sve moje patnje,strahove, čežnje.
Osmeh je bio na tvom licu,
osmeh pun uveravanja da će sve biti baš kako treba.
Uhvatio si me oko struka i gurnuo u vodu,vodu bistru uzburkanu, toplu.
Prijala mi je, ali nisam želela da sam tu već na obali, na vrelom pesku,
tu kraj tebe.
Borila sam se, plivala, sumanuto udarala rukama po vodi,
Obala je bila suviše daleko
Pokušavala sam da te nadjem pogledom, panično okretala glavu.
Videla sam travu jako zelene boje, prozirno bistru vodu,
crkvu koja na brdu vekovima ponosno odoleva vremenu...
Ali tebe više nije bilo...
Ana
ona sanja ovako
i onda više
nema ni jednog dana
u kojem mogu
bez nje.
Kada moja Ana sanja,
ona ne sanja
nego peva.
Kada moja Ana sanja,
onda sanjom
i ja sa njom.
***
Sanjala sam more,
sanjala sam prozirno čistu vodu.
Sanjala sam uredno pokošenu travu, jako zelene boje.
Stajali smo na obali, divili se toj lepoti, divili smo se sebi.
Smejala sam se u tvojim očima,
Pogled mi je leteo na više,
daleko u brdo,
a ipak kao da je toliko blizu,
samo pružena ruka bi ga dosegnula.
Na brdu stara crkva,
mala, usamljena,
oronula a ipak lepa dostojanstvena, odoleva vekovima suncu, buri.
Utemeljena je tu i nema nameru da odustane od svog
postojanja!
Dodirnuo si mi vrh brade,
lagananim pokretom mi okrenuo lice prema sebi.
Gledao si me pravo u oči,
kao da u njima vidiš sve moje patnje,strahove, čežnje.
Osmeh je bio na tvom licu,
osmeh pun uveravanja da će sve biti baš kako treba.
Uhvatio si me oko struka i gurnuo u vodu,vodu bistru uzburkanu, toplu.
Prijala mi je, ali nisam želela da sam tu već na obali, na vrelom pesku,
tu kraj tebe.
Borila sam se, plivala, sumanuto udarala rukama po vodi,
Obala je bila suviše daleko
Pokušavala sam da te nadjem pogledom, panično okretala glavu.
Videla sam travu jako zelene boje, prozirno bistru vodu,
crkvu koja na brdu vekovima ponosno odoleva vremenu...
Ali tebe više nije bilo...
Ana