ISPRED MENE
Sjedim kraj neke rijeke koja je toliko nabujala da joj naplavina prekriva pokrajno raslinje i vlati trave se titravo migolje dok ih struja obara i povlači. Voda je bistra, djeluje hladno i pitko, brza i divlja istodobno odbijajući pomisao o suludoj ideji kupanja. Dok je posmatram vidim otkinuto svježe lišće i grančice koje se na sredini rijeke kreću daleko brže nego uz obalu. Sve govori da je rijeka opasna i da bi ulazak u nju, u najboljem slučaju završio koprcajućim pokušajem izlaska iz nje kilometrima daleko od mjesta gdje sam ušao.
Sjedim na travi manje od metra udaljen od te siline, lagano naslonjen da desni lakat dok su mi prsti šaka ukršteni, kao neki znak da nemam namjeru išta poduzeti, već samo posmatrati.
Kraj mene se pojavljuje čovjek u odijelu i salonskim cipelama, visok, uredan. Nije došetao, jednostavno se stvorio pokraj mene a ja se nisam ni preplašio niti iznenadio. Kao da sam ga očekivao. On gleda preko vode, na drugu stranu, ka gustoj šumi koja se nepregledno širi i uzvodno i nizvodno, stotinama kilometara, kao da nema kraja.
- Hoćemo li? - Upita me spuštajući pogled prema meni.
To me iznenadi, to pitanje. Kakvo je to pitanje? Pa mi se niti ne poznajemo. Ne razumijem, hoćemo li kamo? Ne odgovaram, niti jednim pomakom tijela ne dajem do znanja da sam ga uopće čuo.
On šuti dugo nakon toga. Ukočeno gleda na drugu stranu preko krošnji stabala, kao da vidi nešto iza njih što je mom pogledu nedostupno. On stoji i uz to je vrlo visok, možda je njegovom obzoru dostupno više no mojem koji pomiren sa takvim činjanicama, još i polegnut na travi, jednostavno ne pokušavam vidjeti to što je njemu vidljivo.
Nakon, čini mi se, sati i sati zamrznutog šutanja, on se cijelim tijelom okrene ka meni i sasvim tihim glasom, tražeći moju koncetraciju, kaže:
- Idem onda bez tebe. Pričat ćemo jednom o svemu što sam doživio tamo. Nemoj ići sam, nije to voda koju možeš pregaziti. Sačekaj suše i kreni uzvodno, do splavara. On u ovim vremenima ne vozi, zato sačekaj suše. Kada budeš prešao, ja ću biti jako daleko, zato se požuri da me sustigneš!
Buđenje je smireno. San je bistar kao i rijeka. Nema ničeg uznemirujećeg. Jučer sam ponovno bio odsutan i stran, ne više ostavljen već moljen. Nisam želio biti moljen. Ne znam koji je mjesečev ciklus. Noćne kiše padaju iz oblaka koji skrivaju nebo.
Jedan dio onoga što ne znam o sebi je pošao ispred mene.
Kada dođe pravi trenutak, krenut ću i sustići ga.
Sjedim na travi manje od metra udaljen od te siline, lagano naslonjen da desni lakat dok su mi prsti šaka ukršteni, kao neki znak da nemam namjeru išta poduzeti, već samo posmatrati.
Kraj mene se pojavljuje čovjek u odijelu i salonskim cipelama, visok, uredan. Nije došetao, jednostavno se stvorio pokraj mene a ja se nisam ni preplašio niti iznenadio. Kao da sam ga očekivao. On gleda preko vode, na drugu stranu, ka gustoj šumi koja se nepregledno širi i uzvodno i nizvodno, stotinama kilometara, kao da nema kraja.
- Hoćemo li? - Upita me spuštajući pogled prema meni.
To me iznenadi, to pitanje. Kakvo je to pitanje? Pa mi se niti ne poznajemo. Ne razumijem, hoćemo li kamo? Ne odgovaram, niti jednim pomakom tijela ne dajem do znanja da sam ga uopće čuo.
On šuti dugo nakon toga. Ukočeno gleda na drugu stranu preko krošnji stabala, kao da vidi nešto iza njih što je mom pogledu nedostupno. On stoji i uz to je vrlo visok, možda je njegovom obzoru dostupno više no mojem koji pomiren sa takvim činjanicama, još i polegnut na travi, jednostavno ne pokušavam vidjeti to što je njemu vidljivo.
Nakon, čini mi se, sati i sati zamrznutog šutanja, on se cijelim tijelom okrene ka meni i sasvim tihim glasom, tražeći moju koncetraciju, kaže:
- Idem onda bez tebe. Pričat ćemo jednom o svemu što sam doživio tamo. Nemoj ići sam, nije to voda koju možeš pregaziti. Sačekaj suše i kreni uzvodno, do splavara. On u ovim vremenima ne vozi, zato sačekaj suše. Kada budeš prešao, ja ću biti jako daleko, zato se požuri da me sustigneš!
Buđenje je smireno. San je bistar kao i rijeka. Nema ničeg uznemirujećeg. Jučer sam ponovno bio odsutan i stran, ne više ostavljen već moljen. Nisam želio biti moljen. Ne znam koji je mjesečev ciklus. Noćne kiše padaju iz oblaka koji skrivaju nebo.
Jedan dio onoga što ne znam o sebi je pošao ispred mene.
Kada dođe pravi trenutak, krenut ću i sustići ga.