DOPOLAVORO
Čitam samo naslove....tome me naučio djed stric po ocu, gospodin i introvertirani gad, ali ipak gospodin. Govorio je da ništa u novinama što nema dobar naslov, nije vrijedno čitanja, da je naslov kao ulaz u kazalište ili fasada zgrade, i ako to nije lijepo i intrigantno onda čemu ići dublje, čemu trošiti vrijeme na nečije riječi kada taj niti sam nije dovoljno cijenio to što piše pa je tome dao suhoparan ili neinventivan naslov.
Vidim da sam tu pouku prisvojio i više no što je trebalo. Da se u takvom principu prikrila zamka površnosti, da u mnoga kazališta i mnoge ljude nisam zalazio samo zato što nisu bili atraktivni naslovom. Ne pričam o vanjštini, iako je definitivno važna, pričam o naslovima, o gestama, o pokretima rukom dok se u restoranu uzima čaša vina, o načinu kako se započinje radnja križanja nogu. Pričam o davanju značaja onome što radimo ali i o davanju značaja onome što ne činimo. Pričam o boji glasa dok izgovaramo sopstveno ime upoznajući se, o odmjerenom stisku šake dok se rukujemo.
'Kako sam postao vegetarijanac'.....ne čitam, neintrigira me, samo mi prostruji kontrapunk 'Zašto nisam vegetarijanac' i slike djetinjstva. Moj djed po majci je bio mesar. Grubo, muško, krvavo, besćutno, ubojito zanimanje. Ne, ne, griješi onaj tko tako misli o mom djedu. Postoje mesari i mesari. Moj djed mi nikada nije dozvolio da vidim ubojstvo životinje, on je znao i spoznao svu neispravnos tog čina ali istodobno i nemogućnost izbjegavanja istog. Bio je topla i draga osoba, nikada nije vikao i nikada se nije svađao i stalno je na licu imao blagi sjetni smješak, ispod kojeg se, to tek danas vidim gledajući fotografije, skrivala neka pomirena tuga za nečim što je bilo. I ako je umro kada mi je bilo tek četiri godine, dobro se sjećam par sekvenci, par isprekidanih isječaka koji više nalikuju fotografijama brzo ispucanim u par minuta ili sekundi.
Sjećam se sokaka dok sjedim u korpi na volanu bicikla dok me djed vozi... ...sjećam se da sam u urešenoj bundici od ovčije kože a ispod još u pidžami i da prolazim osniježenim dvorištem od kuće do prodavaone, držeći u rukama veliki komad toplog kruha koji mi je baka dala i poslala kod djeda u mesnicu koja je dio istog posjeda, i da me tamo čekaju topli, tek istopljeni čvarci. Sjećam se da je obod zdjele sa tim čvarcima točno u visini mojih očiju i da me djed sa smiješkom gleda dok biram one koji su sa malo mesa. Sjećam se da su se jednom pojavili ciganka i njezino petero, šestero djece i da se djed sažalio i poklonio joj kilo kobasica, i da sam ja nestao i da su me tražili i da su me našli kako sjedim na ćupriji u grupi te musave dečurlije i skupa sa njima jedem te kobasice ... jer me ciganka zvala i meni se jelo skupa sa njima.
'Zašto nisam vegetarijanac', zašto samo intrigantni naslovi, zašto je važna gesta, pokret, ton. Zašto se trudim da mi psovka bude sočna a ne prostačka, dok ulazim u kino gledati 'Diskretni šarm buržoazije', ili 'Pariz Texas' ili 'Space Odyssey', dok odlazim u restoran tražeći u njegovom imenu mirise mesnih jela...'Kod Dače'...'Dopolavoro'.....
Kao mali komadić obojenog papira koji ima svoje mjesto u nekom kolažu odgovora na pitanje tko sam?
Vidim da sam tu pouku prisvojio i više no što je trebalo. Da se u takvom principu prikrila zamka površnosti, da u mnoga kazališta i mnoge ljude nisam zalazio samo zato što nisu bili atraktivni naslovom. Ne pričam o vanjštini, iako je definitivno važna, pričam o naslovima, o gestama, o pokretima rukom dok se u restoranu uzima čaša vina, o načinu kako se započinje radnja križanja nogu. Pričam o davanju značaja onome što radimo ali i o davanju značaja onome što ne činimo. Pričam o boji glasa dok izgovaramo sopstveno ime upoznajući se, o odmjerenom stisku šake dok se rukujemo.
'Kako sam postao vegetarijanac'.....ne čitam, neintrigira me, samo mi prostruji kontrapunk 'Zašto nisam vegetarijanac' i slike djetinjstva. Moj djed po majci je bio mesar. Grubo, muško, krvavo, besćutno, ubojito zanimanje. Ne, ne, griješi onaj tko tako misli o mom djedu. Postoje mesari i mesari. Moj djed mi nikada nije dozvolio da vidim ubojstvo životinje, on je znao i spoznao svu neispravnos tog čina ali istodobno i nemogućnost izbjegavanja istog. Bio je topla i draga osoba, nikada nije vikao i nikada se nije svađao i stalno je na licu imao blagi sjetni smješak, ispod kojeg se, to tek danas vidim gledajući fotografije, skrivala neka pomirena tuga za nečim što je bilo. I ako je umro kada mi je bilo tek četiri godine, dobro se sjećam par sekvenci, par isprekidanih isječaka koji više nalikuju fotografijama brzo ispucanim u par minuta ili sekundi.
Sjećam se sokaka dok sjedim u korpi na volanu bicikla dok me djed vozi... ...sjećam se da sam u urešenoj bundici od ovčije kože a ispod još u pidžami i da prolazim osniježenim dvorištem od kuće do prodavaone, držeći u rukama veliki komad toplog kruha koji mi je baka dala i poslala kod djeda u mesnicu koja je dio istog posjeda, i da me tamo čekaju topli, tek istopljeni čvarci. Sjećam se da je obod zdjele sa tim čvarcima točno u visini mojih očiju i da me djed sa smiješkom gleda dok biram one koji su sa malo mesa. Sjećam se da su se jednom pojavili ciganka i njezino petero, šestero djece i da se djed sažalio i poklonio joj kilo kobasica, i da sam ja nestao i da su me tražili i da su me našli kako sjedim na ćupriji u grupi te musave dečurlije i skupa sa njima jedem te kobasice ... jer me ciganka zvala i meni se jelo skupa sa njima.
'Zašto nisam vegetarijanac', zašto samo intrigantni naslovi, zašto je važna gesta, pokret, ton. Zašto se trudim da mi psovka bude sočna a ne prostačka, dok ulazim u kino gledati 'Diskretni šarm buržoazije', ili 'Pariz Texas' ili 'Space Odyssey', dok odlazim u restoran tražeći u njegovom imenu mirise mesnih jela...'Kod Dače'...'Dopolavoro'.....
Kao mali komadić obojenog papira koji ima svoje mjesto u nekom kolažu odgovora na pitanje tko sam?