Ni zrno soli
Domijenčić na poslu. Ispraćamo kolegu koji je odlučio nakon više godina provedenih sa nama, potražiti sreću u drugoj firmi. Neugodnjak sve u svemu, ali se trudimo to dovesti na nivo zapadnjačkih kompanija koje slave sve, i dolaske i odlaske.
Blagonakloni direktor. U pokušaju da sroči prigodne riječi, korakne bliže velikom stolu oko kojeg smo svi okupljeni, u startblokovima, spremni da navalimo na gomilu fuda i beveridža. Naravno, u strahopoštovanju pred neprikosnovenim autoritetom, stišava se žamor i svi smo napeti, kao otvoreni kišobrani. Iščekujemo kurtoazne riječi ispraćaja i najljepših želja za svijetli i uspješni
nastavak karijere. Kao da nekoga briga, svi bi da se počne više sa klopom, pice se hlade.
- Evo, koristim ovu priliku da izrazim, neću reći tugu, ali...
I normalno, budaletina sam pa razmišljam na glas i upadnem sa
- ...ali radost i veselje što smo te se riješili.
Ebiga sad, odrazit će mi se na plaći. Bar mogu reći da pored toga što nemam dlake na jeziku, nemam ni osigurače, a ni zrno soli u glavi.
Iskreno, šteta što dečko ide. Ono je bila samo zajebancija koju su svi ispravno shvatili, nadam se, vidjet ću na bušti kako je to Uprava prihvatila.
15.9.2008.