POKOREN
Prstom po staklu
pišem reči strane.
U pore skupljam
dosmrtne prašine.
Čujem, na vetru,
posvađane grane,
il' se to u meni
prepiru tišine.
Dan je ovaj,
kao ceo januar.
Uz kraj pogleda
hvatam kratku priču:
Let retke ptice
kroz dva, na Buri,
uspravna čempresa...
Da zapamtim tu sliku,
požurim, zažmurim...
I negde u ponoru
nasleđa nemoći,
nestrpljiv, provirim
i oči otvorim.
A kad' tamo!
Urušio se horizont
i dan se ovaj razlio,
neizbežno ponovljen,
kao ceo januar.
Od tog mi se poraza
rastočio ritam,
ućutale reči.
Pod vetrom se onda,
srušenih ramena,
ceo pognem
i pokorim.