U dva vremena
Oprosti što šutim. Nije to zato što ne želim razgovarati sa tobom, samo sam spor, treba mi vremena da te shvatim, i najprije dobro razmislim.
I dok izustim zašto me nervira osjećaj napaljenosti bacanjem pogleda na debelguzu na stijeni, ti se već dotle okreneš i odeš.
Nisi ti nestrpljiva. Jednostavno je. Tvoje i moje vrijeme su dva vremena u istom prostoru.
Idu toliko daleko da tvrde da nam je svijest određena sviješćićima nečega što sliči cijevčici, da smo sve u svemu samo samosvijesni elementarni proteini elektrostatički nabijeni, povezani u neku mrežu.
Opet traže objašnjenje na materijalnofizikalnoj razini, superčestice, superpozicije... Super sam zbunjen svim tim strunama. Ponašaju se sad već kao da se radi o religiji.
Ako je sve tako povezano, ako sam svjestan svake subgalaktičke čestice, kako onda objašnjavaju tu nepovezanost među nama?
Ti i ja. Mi smo dva vremena, dva hipersvemira. Prije stotina milijuna godina došao sam sa neke zvijezde i za isto toliko, ili manje, završit ću u nekoj. Tada će sve ovo o čemu mi razmišljamo i pričamo biti supernebitno, superirelevantno, ali, dok smo tu, pridajemo sebi što više značaja. Sve je to dio odbrambenog mehanizma. Znamo mi jako dobro i u dubini te svijesti o kojoj naglabamo, da su svi naši rajevi i pakli tu, u nama i sa nama dok postojimo, i ako želim imati svo i potpuno iskustvo tog jednog života, tada moram živjeti sve, i te rajeve i te pakle, i sebe i tebe i sve što dodirnem i vidim. Ti to radiš puno brže od mene.
Ili sam ja glup ili si ti površna, ili moja temeljitost gubi smisao jer je izvršena svaki put već prekasno i ti si korak dalje. Taj moj zaostatak, nesinkroniziranost, jedan mali pakao ili raj moj mali, osobni, ne znam još.