KOD DRUGARICE
Manirima dokone domaćice
opuštala je moju napetost,
kuvala kafu, skupljala mrvice sa stola.
Ćutali smo jedno vreme.
Nije bilo neprijatnosti u tome,
a onda mi je prišla, licem na pola
i rekla sasvim smirenim glasom
- Shvati, ti tegliš to prokleto breme,
za tebe ne postoji ništa, ni prostor ni vreme,
dok se ne oslobodiš samoga sebe.
Onda mi je nalila kefe, samo do pola
kao da je znala koja je mera za mene.
Sela je zatim preko puta, i ćutala,
uzela da lista reklame iz pošte,
pamflete liberala, kupone za paštete.
Mislio sam da je atmosfera trula,
da je sve postalo bezveze
i da je vreme da odem.
Nije tada ni glavu digla.
Krenuo sam stepenicama, sa četvrtog sprata,
i slušao kako zamnom zatvara vrata
polako i smireno, ni ne gledajući me.
Dole, na ulici, razmišljao sam da podignem pogled,
u nekoj infantilnoj nadi da možda ipak kroz zavesu viri.
Na stanici je bila gužva i odlučio sam da idem peške,
peške, peške, kilometrima, satima što duže,
sve dok se ne oslobodim sebe.
Sutra ću opet doći na kafu, kupiti joj novine,
osloboditi joj poštansko sanduče od nametljivih reklama,
prisetiti se kako je to bilo nekada,
živeti mirno, bez šuma, bez iritacija, bez spama.
Sedeću zatim njoj prekoputa, ćutke, s bradom u dlanu
i gledati je kako manirima dokone domaćice
opušta moju napetost skupljanjem mrvica.