BLACK&WHITE
Kako to biva, i kako je obaveza svakog vlasnika pasa da u proljeće svoga psa cijepi protiv bijesnoće, tako i ja jutros pohitah doktoru za životinje. Ma čudo su životinje, još za jutarnje šetnje, malac je bio veselo nervozan, jedva sam ga obuzdao, jurio je ka auto čim smo izašli iz kuće, a i pri povratku iz šetnje. Ni ne otvorim vrata, a on je već unutra i gleda kroz prozore kao da smo već u vožnji. Obožava se voziti autom, lud je za tim.
Dođemo veterinaru, a tamo čopor, naravno. Svi mirni, i vučjaci i labrador i ono malo čudo od šicua. Par mačaka u kavezima i svi ko bubice, usrani od straha. Jedino ovaj moj k'o navijen, njuška od jednog do drugog, navlači lajnu, stenje, reži cvili, lud k'o da ima feferon u guzici. Ja ga potežem uz nogu da se smiri, da sjedne. Par sekundi mira i opet ludovanje. Taman je upoznao sve druge životinje u čekaoonici, kad jedni odu drugu dođu. Uđe unutra jedna žena sa crnim terijerom, a ovaj moj, bijeli, ukipio se, sav se montirao u pozu markiranja, rep mu ko povijena antena, samo vršak treperi, uši napete, usta otvorena i crveni jezičak van. Samo dahće, ne prilazi. Ovaj drugi, crni, stao naspram njega u istoj pozi, njuške im na decimetar. Gledam, ma totalna slika Black&White-a. I žena gleda, smješka se.
Počne njuškanje, onako, šarmerski, neagresivno obilaženje jedan oko drugog, zaplele se lajne i ja skužim da nije crn nego crna, ne. Eben ti, vidim teško će ić odvajanje, što zbog lajni što zbog hormonski predodređenih načina ponašanja. Red ispred nas se topi, a onaj iza nas raste istim tempom, ali ovo dvoje ne interesira više nitko okolo. Jednog trenutka, leže jedno kraj drugoga, sasvim blizu, dodiruju se tijelima i oboje dahću u istom ritmu.
Kad smo došli na red, ja ustanem i nježno potegnem lajnu i zovem ga da uđemo. On leži k'o klada, ne reagira na moje pozive. Inače ne voli da ga se uzima u ruke, ali smo na redu i moramo ući, pa ga uzimam pod trbuh. Kakvo režanje, kakvo neslaganje, kakav protest. Unesem ga, zatvorim vrata i spustim na pod. Kompletni tretman, papirologija i cjepivo, stavljanje markice u knjižicu i značke na lajnu, sve, sve, on je stojao uz zatvorena vrata i njuškao kroz njih. Mislio sam da će uslijediti bilo kakva reakcija na cijepljenje, ali on je bio totalno isključen iz svega što je u toj prostoriji, bez trzaja, bez pomaka, cijelo njegovo biće ostalo je u čekaonici. Dahtanje je bilo samo narušeno povremenim tihim cviljenje.
Kad smo mi završili, kroz tek odškrinuta vrata, on je tako snažno potegnuo van da me je povukao kao tegleći vol i jedva sam se zadržao rukom da ne tresnem nosom o dovratnik. Ni manjeg psa ni veće beštije, u sekundi je bio uz crnu. Na njegovu žalost, crna je bila na redu i scena se ponavljala samo u kontrastnom tonu. Crno bijeli tandem ponavljao je ponašanje promijenivši uloge. Moj pas je ostao uz zatvorena vrata, tik njuškom uz prorez dovratka i nastavio dahtati i tiho cviliti, a nakon par sekundi se legao uz njih. Hroptavo disanje i cvilež čuli su se i sa druge strane. Da mi je imat prijevod toga...
I šta da radim jadnoj životinji, spopala me neka milost. Iako moram na posao, ne mogu biti tako surov da ga odvojim i odvedem. Sačekali smo desetak minuta dok mu nova prijateljica ne izađe van, razmijenili brojeve telefona, i par komentara o njihovom ponašanju, te svak svojim putem. Nisam vjerovao sa koliko smirenosti je nakon toga pristao na to da odemo. U auto je ušao sam, odmjereno, zauzeo opet svoju posmatračku pozu kroz staklo, i odvezosmo se doma.
Kao da zna o čemu smo pričali! Ma šta 'kao', zna životinja, bolje no čovjek. Ljudi ne razumiju pseći jezik, ali obrnuto nije slučaj.
Dođemo veterinaru, a tamo čopor, naravno. Svi mirni, i vučjaci i labrador i ono malo čudo od šicua. Par mačaka u kavezima i svi ko bubice, usrani od straha. Jedino ovaj moj k'o navijen, njuška od jednog do drugog, navlači lajnu, stenje, reži cvili, lud k'o da ima feferon u guzici. Ja ga potežem uz nogu da se smiri, da sjedne. Par sekundi mira i opet ludovanje. Taman je upoznao sve druge životinje u čekaoonici, kad jedni odu drugu dođu. Uđe unutra jedna žena sa crnim terijerom, a ovaj moj, bijeli, ukipio se, sav se montirao u pozu markiranja, rep mu ko povijena antena, samo vršak treperi, uši napete, usta otvorena i crveni jezičak van. Samo dahće, ne prilazi. Ovaj drugi, crni, stao naspram njega u istoj pozi, njuške im na decimetar. Gledam, ma totalna slika Black&White-a. I žena gleda, smješka se.
Počne njuškanje, onako, šarmerski, neagresivno obilaženje jedan oko drugog, zaplele se lajne i ja skužim da nije crn nego crna, ne. Eben ti, vidim teško će ić odvajanje, što zbog lajni što zbog hormonski predodređenih načina ponašanja. Red ispred nas se topi, a onaj iza nas raste istim tempom, ali ovo dvoje ne interesira više nitko okolo. Jednog trenutka, leže jedno kraj drugoga, sasvim blizu, dodiruju se tijelima i oboje dahću u istom ritmu.
Kad smo došli na red, ja ustanem i nježno potegnem lajnu i zovem ga da uđemo. On leži k'o klada, ne reagira na moje pozive. Inače ne voli da ga se uzima u ruke, ali smo na redu i moramo ući, pa ga uzimam pod trbuh. Kakvo režanje, kakvo neslaganje, kakav protest. Unesem ga, zatvorim vrata i spustim na pod. Kompletni tretman, papirologija i cjepivo, stavljanje markice u knjižicu i značke na lajnu, sve, sve, on je stojao uz zatvorena vrata i njuškao kroz njih. Mislio sam da će uslijediti bilo kakva reakcija na cijepljenje, ali on je bio totalno isključen iz svega što je u toj prostoriji, bez trzaja, bez pomaka, cijelo njegovo biće ostalo je u čekaonici. Dahtanje je bilo samo narušeno povremenim tihim cviljenje.
Kad smo mi završili, kroz tek odškrinuta vrata, on je tako snažno potegnuo van da me je povukao kao tegleći vol i jedva sam se zadržao rukom da ne tresnem nosom o dovratnik. Ni manjeg psa ni veće beštije, u sekundi je bio uz crnu. Na njegovu žalost, crna je bila na redu i scena se ponavljala samo u kontrastnom tonu. Crno bijeli tandem ponavljao je ponašanje promijenivši uloge. Moj pas je ostao uz zatvorena vrata, tik njuškom uz prorez dovratka i nastavio dahtati i tiho cviliti, a nakon par sekundi se legao uz njih. Hroptavo disanje i cvilež čuli su se i sa druge strane. Da mi je imat prijevod toga...
I šta da radim jadnoj životinji, spopala me neka milost. Iako moram na posao, ne mogu biti tako surov da ga odvojim i odvedem. Sačekali smo desetak minuta dok mu nova prijateljica ne izađe van, razmijenili brojeve telefona, i par komentara o njihovom ponašanju, te svak svojim putem. Nisam vjerovao sa koliko smirenosti je nakon toga pristao na to da odemo. U auto je ušao sam, odmjereno, zauzeo opet svoju posmatračku pozu kroz staklo, i odvezosmo se doma.
Kao da zna o čemu smo pričali! Ma šta 'kao', zna životinja, bolje no čovjek. Ljudi ne razumiju pseći jezik, ali obrnuto nije slučaj.