U POODMAKLO POPODNE
Mrzeći sebe
kao ispunjenu kletvu,
kao prst u oko
i nož u leđa,
zbunjenih misli,
ko uplašenom detetu,
sedim usred,
napunjene gnevom,
beskrajne samoće.
Mrzeći sebe sazdanog
od protoka vremena,
obojenog zaboravima
i bez izvinjenja,
punog jalovih planova.
Mrzeći se
zbog pregaženih molbi
ovakav,
kajanja prepunih dlanova,
grizem utorak za rep
i nestajem
iza prvog ugla,
u poodmaklo popodne
satirem i misli
u prašine ćoškova.
Mrzeći sebe
što do sada nisam
u Jove Ilića pustio koren
nego sam smoren suncem
i borovom smolom
pronašao najdublje jame
zatrpane bolom,
i čekao, čekao,
sve dok se nisam
čekanjem poništio.