DVADESETIPRVI VEK
Svet kao da se negde krio
u najlepšem nekom snu,
dok su stvari imale smisao
a smisla nije bilo.
Ljubomoran sam jer živeo nisam
u ta vremena svakojake oskudice,
nemanja i traženja, stremeći...
nego danas, dok ova rugla gledam
i slušam glasove gospodara
u reklamnim sonatama.
Od Art Dekoa, do Žilber Bekoa,
k'o da pre i posle ničeg bilo nije,
dok su stvari imale smisao
a smisao je bio čista lepota
ili ga uopšte nije bilo .
Ne verujem više u novo vreme,
u nove doktrine u nove suštine,
kad' u njima više nema te oskudice
od koje su nas razbaštinili
dajući nam za uzvrat surogate.
I nek sam proklet i pregažen
tim vremenom novim, tom novom silinom
u kojoj jedva da duše još ima.
Nek' potonem, nek me proguta dubina
u kojoj stvari nemaju smisla
a sav smisao je samo programirana sudbina,
satisfakcija na rate, denominacije svesti,
idiotske specijalizacije,
sterilizacije stava....
Puca mi glava od onoga što potomke čeka,
decu koja rastu posle dvadesetog veka,
daleko iza Art Dekoa i Žilber Bekoa,
mada siguran sasvim nisam
i ni jedna slika nije potpuno jasna,
da li je samo vreme po sredi
ili i duboka podela klasna.