ZANIMANJE "MRTAV"
19.07.2013
Na grobovima mojih predaka, pored njihovih imena i godine rođenja i smrti, stoje uklesana i imena njihovih zanimanja: "Gvožđarski trgovac", "Komercijalista", "Glumac", "Učiteljica", "Profesor književnosti", "Službenik Ministarstva saobraćaja" ... Po onoj drugoj lozi, banatskoj, taj običaj se nije razvio, valjda zato što je smešno da na svakom grobu piše "Paor". Mada, deda "Kasapin" i baba "Domaćica" bi u toj jednoličnoj, ponavljajućoj masi sasvim sigurno bili primećeni izuzetak.
Sve te kosti miruju. Životi od kojih se poslednji, onaj moga oca, ugasio '94. davno zaboravljeni valjda od svih osim mene, spavaju pod kamenim pločama sa kojih je većim delom izlizana i ostrugana srebrna i zlatna boja. Pod njihovim ukočenim izrazima lica stoje samo ostaci dogorelih sveća koje sam tu zapalio prošle godine. Čak je i tragove oronulog cveća koje sam donosio odavno razneo vetar i u prah pretvorila vlaga i zimski mraz.
Sva ta zvanja i zanimanja kojima su nekada beležili i titulirali svoje dostojanstvo kroz poštenu egzistenciju, sve reči koje su međusobno razmenili, sve emocije koje su osećali dok su jedni na druge mislili, sve je to sada prepušteno sećanju samo jedne osobe koja je od njih prilično daleko, geografski, ali ne tako daleko i vremenski. Miruju u alejama, spavaju u ravnici, pod nekim gustim krošnjama i hladovinama ili osunčani i košavama maženi, svejedno, njima je sve to svejedno. Oni su tu, obeleženi, zato što su nekome značili, zato što su nekoga imali, zato što su nekoga rodili i dali mu život, voleli ga na bezbroj svojih iskrivljenih i čudnih načina, onako kako su mislili da treba ili onako kako su najbolje znali.
Kada mi umiremo? Prvo sam mislio da umiremo kada nas se više niko ne spominje, kada o nama više niko reč ne izusti i na nas mu misao ne pobegne, tek tada, kada više ni toga nema, tada zaista umiremo. I možda to i jeste istina, možda umiremo tek sa poslednjim ostacima sećanja na nas, ili tek kada nam urušene temelje zadužbina prekriju šume i šiprag i izgubi se svaki fizički trag našeg postojanja, ili nam u nekom podrumu u bari mačije pišake istruli zadnji primerak neke glupe zbirke pesama za koju smo mislili da nam je karta za večnost.
Da, tako su možda umirale generacije pre nas. Mi, i oni posle nas, mi umiremo još za života, jer su nam zanimanja mrtvački sanduci, jer su nam dani puni nepoštenja i ogorčenosti, jer nam je egzistencija deo parazitirajućeg sloja ekonomije i nikome nismo potrebni, suvišni smo i štetni. Mi umiremo dok smo živi, čak i svest o nama samima umire i mi smo nesvesni svoje smrti jednako dok jedemo i spavamo koliko i kada nam se ugase vitalne funkcije i svi znaci tog biološkog života. Mi jednoga dana upalimo televizor i ugasimo se, da bi te činjenice o sebi mogli da podnesemo. Za novi svet u kojem mi umiremo nije toliko važno da li si živ, koliko da li si svestan, a u pokušaju da se osvestiš nađeš se nad klisurom, nas sunovratom ludila. I tada, većina upali televizor.
Na grobovima mojih predaka, pored njihovih imena i godine rođenja i smrti, stoje uklesana i imena njihovih zanimanja: "Gvožđarski trgovac", "Komercijalista", "Glumac", "Učiteljica", "Profesor književnosti", "Službenik Ministarstva saobraćaja" ... Po onoj drugoj lozi, banatskoj, taj običaj se nije razvio, valjda zato što je smešno da na svakom grobu piše "Paor". Mada, deda "Kasapin" i baba "Domaćica" bi u toj jednoličnoj, ponavljajućoj masi sasvim sigurno bili primećeni izuzetak.
Sve te kosti miruju. Životi od kojih se poslednji, onaj moga oca, ugasio '94. davno zaboravljeni valjda od svih osim mene, spavaju pod kamenim pločama sa kojih je većim delom izlizana i ostrugana srebrna i zlatna boja. Pod njihovim ukočenim izrazima lica stoje samo ostaci dogorelih sveća koje sam tu zapalio prošle godine. Čak je i tragove oronulog cveća koje sam donosio odavno razneo vetar i u prah pretvorila vlaga i zimski mraz.
Sva ta zvanja i zanimanja kojima su nekada beležili i titulirali svoje dostojanstvo kroz poštenu egzistenciju, sve reči koje su međusobno razmenili, sve emocije koje su osećali dok su jedni na druge mislili, sve je to sada prepušteno sećanju samo jedne osobe koja je od njih prilično daleko, geografski, ali ne tako daleko i vremenski. Miruju u alejama, spavaju u ravnici, pod nekim gustim krošnjama i hladovinama ili osunčani i košavama maženi, svejedno, njima je sve to svejedno. Oni su tu, obeleženi, zato što su nekome značili, zato što su nekoga imali, zato što su nekoga rodili i dali mu život, voleli ga na bezbroj svojih iskrivljenih i čudnih načina, onako kako su mislili da treba ili onako kako su najbolje znali.
Kada mi umiremo? Prvo sam mislio da umiremo kada nas se više niko ne spominje, kada o nama više niko reč ne izusti i na nas mu misao ne pobegne, tek tada, kada više ni toga nema, tada zaista umiremo. I možda to i jeste istina, možda umiremo tek sa poslednjim ostacima sećanja na nas, ili tek kada nam urušene temelje zadužbina prekriju šume i šiprag i izgubi se svaki fizički trag našeg postojanja, ili nam u nekom podrumu u bari mačije pišake istruli zadnji primerak neke glupe zbirke pesama za koju smo mislili da nam je karta za večnost.
Da, tako su možda umirale generacije pre nas. Mi, i oni posle nas, mi umiremo još za života, jer su nam zanimanja mrtvački sanduci, jer su nam dani puni nepoštenja i ogorčenosti, jer nam je egzistencija deo parazitirajućeg sloja ekonomije i nikome nismo potrebni, suvišni smo i štetni. Mi umiremo dok smo živi, čak i svest o nama samima umire i mi smo nesvesni svoje smrti jednako dok jedemo i spavamo koliko i kada nam se ugase vitalne funkcije i svi znaci tog biološkog života. Mi jednoga dana upalimo televizor i ugasimo se, da bi te činjenice o sebi mogli da podnesemo. Za novi svet u kojem mi umiremo nije toliko važno da li si živ, koliko da li si svestan, a u pokušaju da se osvestiš nađeš se nad klisurom, nas sunovratom ludila. I tada, većina upali televizor.