POST-MORTEM
Dugo sam klikao na 'briši'. Šokirala me spoznaja da je nakon nekog stupidnog komentara potrebno dodatno potvrdit brisanje, a nakon brisanja bloga ne. Sustav vrijednosti je poremećen do najnižih, elementarnih čestica, srž stvari je nagrižena.
Odustao sam kod brisanja komentara sa ploče jer je to trajalo u beskraj. I na kraju, zahtjev administratorima da moj profil pobrišu, jer ne postoji funkcionalni mehanizam kojim to korisnik može sam učiniti. Čekam da usliše moju molbu i nestanem, ali ne zauvijek, iz tog bitmapa kojem nedostaje međuprostor nadoknađen ispraznim interpolacijama.
Dogodio se overdoze, zasićenje prostorom koji više ništa nije davao već samo oduzimao djelić po djelić racionalnoga u meni, iako, moram to priznati, prostor koji je razgorio i sve emocionaolno. Na kraju, ne radi se o prostoru, mediju, nema to veze da li je u pitanju
smjernom rukom i perom pisano mirišljavo pismo ispunjeno ljubavnim stihovima, telefonski razgoor ili pisanje po stranicama nekog sajta, iza svega u konačnici stoje živi ljudi, od kojih se sa po nekima, jednog trenutka sastanemo u stvarnom život.
Ovo je bio drugi put da sam to uradio, zakoračio u taj digitalni svijet u kojem sam upoznao nekoga i u realnom životu, i to zažalio. Zapravo i zažalio i ponovio bih to i ponovit ću. Kada se rekonstruiraju i poklope sve okolnosti i budem spreman na još jednu iluziju, žudnju, i još jedno razočaranje i rezignaciju. Razočaranje ponajprije u samoga sebe jer ne uspijevam dosegnuti dovoljno snažno, niti sebe niti koga drugog. Koliko god se trudio, moj život se ne može promijeniti na način kako to želim. Davno sam otrovan pričama o epskim ljubavima i borbom prepoznatljivog dobra naspram jednako prepoznatljivog zla. Kroz godine su te podjele postale krosoveri, pozitivci su negativci i obrnuto, sve se preljeva u sivim nijansama, pa i ljubav sama.
Sa tog mjesta sam dobio topli, šaljivi ispraćaj na kojem se, ovako skriveno i anonimno zahvaljujem. Pišem sebi ovaj post-mortem sa blagom sjetom jer sam nasilno u par stotina klikova mišem, sahranio dio sebe, svog alternativnog bića koje je znalo vrištati, psovati, smijati se i nasmijavati druge i sebe, ljubiti i plakati, bića koje je znalo živjeti i za kojim već osjećam potrebu, ali ne tamo, na potpuno neadekvatnom mjestu koje je postalo sve samo ne moj dnevni boravak kako sam nekada gledao na njega. Dođe trenutak kada se polome ljuljačke u nekom parku, a peseki i mačke počnu kakati u pješčanik u koji sam znao uroniti gola stopala i igrati se zrncima pijeska.
Ne smatram se zrelom osobom, ali moram se zrelo ponašati s vremena na vrijeme. Nezrelost me oživi, mogu se ponovno i smijati i plakati, bez nezrelosti sam samo stari namrgođeni jarac i gunđalo, džangrizavi stvor, bezživotni šarafčić u mehanizmu koji melje.
Do iduće nezrelosti koju željno isčekujem, i do koje neće proć više od par dana i noći, malo ću se odmarati, biti lijenčina, konzument, gledati filmove i čitati knjige, biti ono što je moja suština, dokolichar.
24.05.2008
Odustao sam kod brisanja komentara sa ploče jer je to trajalo u beskraj. I na kraju, zahtjev administratorima da moj profil pobrišu, jer ne postoji funkcionalni mehanizam kojim to korisnik može sam učiniti. Čekam da usliše moju molbu i nestanem, ali ne zauvijek, iz tog bitmapa kojem nedostaje međuprostor nadoknađen ispraznim interpolacijama.
Dogodio se overdoze, zasićenje prostorom koji više ništa nije davao već samo oduzimao djelić po djelić racionalnoga u meni, iako, moram to priznati, prostor koji je razgorio i sve emocionaolno. Na kraju, ne radi se o prostoru, mediju, nema to veze da li je u pitanju
smjernom rukom i perom pisano mirišljavo pismo ispunjeno ljubavnim stihovima, telefonski razgoor ili pisanje po stranicama nekog sajta, iza svega u konačnici stoje živi ljudi, od kojih se sa po nekima, jednog trenutka sastanemo u stvarnom život.
Ovo je bio drugi put da sam to uradio, zakoračio u taj digitalni svijet u kojem sam upoznao nekoga i u realnom životu, i to zažalio. Zapravo i zažalio i ponovio bih to i ponovit ću. Kada se rekonstruiraju i poklope sve okolnosti i budem spreman na još jednu iluziju, žudnju, i još jedno razočaranje i rezignaciju. Razočaranje ponajprije u samoga sebe jer ne uspijevam dosegnuti dovoljno snažno, niti sebe niti koga drugog. Koliko god se trudio, moj život se ne može promijeniti na način kako to želim. Davno sam otrovan pričama o epskim ljubavima i borbom prepoznatljivog dobra naspram jednako prepoznatljivog zla. Kroz godine su te podjele postale krosoveri, pozitivci su negativci i obrnuto, sve se preljeva u sivim nijansama, pa i ljubav sama.
Sa tog mjesta sam dobio topli, šaljivi ispraćaj na kojem se, ovako skriveno i anonimno zahvaljujem. Pišem sebi ovaj post-mortem sa blagom sjetom jer sam nasilno u par stotina klikova mišem, sahranio dio sebe, svog alternativnog bića koje je znalo vrištati, psovati, smijati se i nasmijavati druge i sebe, ljubiti i plakati, bića koje je znalo živjeti i za kojim već osjećam potrebu, ali ne tamo, na potpuno neadekvatnom mjestu koje je postalo sve samo ne moj dnevni boravak kako sam nekada gledao na njega. Dođe trenutak kada se polome ljuljačke u nekom parku, a peseki i mačke počnu kakati u pješčanik u koji sam znao uroniti gola stopala i igrati se zrncima pijeska.
Ne smatram se zrelom osobom, ali moram se zrelo ponašati s vremena na vrijeme. Nezrelost me oživi, mogu se ponovno i smijati i plakati, bez nezrelosti sam samo stari namrgođeni jarac i gunđalo, džangrizavi stvor, bezživotni šarafčić u mehanizmu koji melje.
Do iduće nezrelosti koju željno isčekujem, i do koje neće proć više od par dana i noći, malo ću se odmarati, biti lijenčina, konzument, gledati filmove i čitati knjige, biti ono što je moja suština, dokolichar.
24.05.2008