ZAPADNO OD.
Slobodno ostavljaj tragove.
Mateo je uzeo ruksak, napunio ga voćem i keksima, bocom vode. Do autobusne tramvajem, do terminala, i metalnim krilima na Zapad. Bio je nervozan smeten, razmišljao je o novcu, putovnici, garderobi koju mora uzeti sa sobom, kako će se snaći od Glasgowa do Huntlya... Kako se snaći? Nedovoljno poznavanje jezika, škotski kao posebna varijanta nečega što i onako ne poznaje dovoljno, nešto što je slušao i nije razumio ništa, jedva što, već samo atmosferu priče kroz ritam i specifično uklopljene instrumente u opijajuću harmoniju.
Vani kiši ona najteža kiša, olovna bez vjetra, sitna, gusta i uporna. I bolje, misli on, ne bi valjalo da je ovdje ljepše vrijeme nego tamo. Sve je bilo spremno, sve stvari i dokumenti koji su mu bili potrebni da proba započeti život, neki novi početak, sa Isabell. Isabell, zvuk izgovaranja njezinog imena odgovarao je onome što ga je proizvodila u sastavu glazbenika koji su prije više od pola godine boravili u Zagrebu. Isabell, kao zvuk u krošnjama proizveden laganim kasnoljetnim povjetarcima koji su tih dana kupali njihova lica i gole ruke dok su ushićeno šetali polupraznim gluhonoćnim ulicama. Isabell.....
Već danima ništa ne jede. Propušteni rokovi, predavanja, neuspjesi, dosada u društvu, isprazni izlasci. Sve ga je to već premorilo. Svemu tome izgubio je smisao nakon tog kasnog ljeta. Stariji brat Igor otišao je od kuće prije tri godine. Bio je nezadovoljan, svađao se stalno sa roditeljima, ušao u loše društvo, kocku i zbog nagomilanih dugova jednostavno pobjegao u Australiju. Zadnji put se javio za Božić prošle godine obavještavajući da je u nekim rudnicima safira našao posao kao kuhar, jedina diploma koju je stekao, srednjoškolska. Pametan momak koji je do određenog trenutka imao izvrsne ocjene na višoj školi i imao namjeru nastaviti i dalje ali se njegov svijet okrenuo u drugom smjeru samo dva ispita prije kraja.
Mateo razmišlja o bratu, o rastanku koji je cijelu obitelj pretvorio u ratno polje, Galipolje duša njega i njegovih roditelja, a sada i on odlazi. Ne može više, ne može izdržati međusobna prebacivanja majke i oca koji traju već godinama, tko je kriv da je on takav, majčin plač i očev bijes. Tako je i prestao učiti, više nije mogao usmjeriti misli, izoštriti fokus, biti postojan.
Isabell je došla kao spas, kao lučonoša, svetlo njegove budućnosti, izlaz, prečac do sreće.
U tim razmišljanjima već se zatekao vezanog pojasa u poletu koji mu je nabijao utrobu. Bio je iznenađen time jer se skoro pa ne sjeća ničega, ni tramvaja, ni autobusa do zračne luke, ni prijavka, predaje kofera, ovjera, kontrola i skenera metala. Kao da ga je netko posjeo u to sjedalo u košmarnom snu i naglo probudio. Polunagnutog, prikovanog tijela, trpio je tlak uzgona.
Vani kiši ona najteža kiša, olovna bez vjetra, sitna, gusta i uporna. I bolje, misli on, ne bi valjalo da je ovdje ljepše vrijeme nego tamo. Sve je bilo spremno, sve stvari i dokumenti koji su mu bili potrebni da proba započeti život, neki novi početak, sa Isabell. Isabell, zvuk izgovaranja njezinog imena odgovarao je onome što ga je proizvodila u sastavu glazbenika koji su prije više od pola godine boravili u Zagrebu. Isabell, kao zvuk u krošnjama proizveden laganim kasnoljetnim povjetarcima koji su tih dana kupali njihova lica i gole ruke dok su ushićeno šetali polupraznim gluhonoćnim ulicama. Isabell.....
Već danima ništa ne jede. Propušteni rokovi, predavanja, neuspjesi, dosada u društvu, isprazni izlasci. Sve ga je to već premorilo. Svemu tome izgubio je smisao nakon tog kasnog ljeta. Stariji brat Igor otišao je od kuće prije tri godine. Bio je nezadovoljan, svađao se stalno sa roditeljima, ušao u loše društvo, kocku i zbog nagomilanih dugova jednostavno pobjegao u Australiju. Zadnji put se javio za Božić prošle godine obavještavajući da je u nekim rudnicima safira našao posao kao kuhar, jedina diploma koju je stekao, srednjoškolska. Pametan momak koji je do određenog trenutka imao izvrsne ocjene na višoj školi i imao namjeru nastaviti i dalje ali se njegov svijet okrenuo u drugom smjeru samo dva ispita prije kraja.
Mateo razmišlja o bratu, o rastanku koji je cijelu obitelj pretvorio u ratno polje, Galipolje duša njega i njegovih roditelja, a sada i on odlazi. Ne može više, ne može izdržati međusobna prebacivanja majke i oca koji traju već godinama, tko je kriv da je on takav, majčin plač i očev bijes. Tako je i prestao učiti, više nije mogao usmjeriti misli, izoštriti fokus, biti postojan.
Isabell je došla kao spas, kao lučonoša, svetlo njegove budućnosti, izlaz, prečac do sreće.
U tim razmišljanjima već se zatekao vezanog pojasa u poletu koji mu je nabijao utrobu. Bio je iznenađen time jer se skoro pa ne sjeća ničega, ni tramvaja, ni autobusa do zračne luke, ni prijavka, predaje kofera, ovjera, kontrola i skenera metala. Kao da ga je netko posjeo u to sjedalo u košmarnom snu i naglo probudio. Polunagnutog, prikovanog tijela, trpio je tlak uzgona.
Slobodno ostavljaj tragove.
Ne boli me, više, i više no što treba.
Let je trajao kratko, oko sat i pol, dva, čini mu se. Nije vidio prijelaz u mrak iz potpunog dana rodnoga grada zatekao se par tisuća kilometara daleko u potpunoj noći. Svega se sjeća, u džepu nosi upute na engleskom ali i prijevod, za svaki slučaj. Toliko je puta čitao iznova te upute da mu više nisu niti potrebne. Slike su drugačije no je to zamišljao ali detalji, markeri prepoznavanja su očiti, uklapaju se u istim segmentima vizualizacije kao i u zamišljanima. Sve je pronašao iz prve i zbog toga mu se vratio ushit, isti onaj ushit koji je imao i pri donošenju konačne odluke. Sjedala autobusa su drugačija, mirisi su nepoznati, smjerovi kretanja i strah od sudara se pojavljuju svaki put kada se autobus mimoilazi sa nekim vozilom na cesti. Strah potiče druge osjećaje, grižnju savjesti zbog napisanog pisma roditeljima umjesto otvorenog razgovora. Vidi lice majke koja je konačno shrvana, oca ... Otac koji se nije nasmijao već ne pamti od kada, od kada je Mateo završio osnovnu školu.
Glas vozača objavljuje imena mjesta i stajališta. Lokalni autobus koji staje na mnogo stanica ali je znatno jeftiniji. Blaga panika da li će ušteđevina dostajati za dva mjeseca dok se ne snađe, nađe neki posao i započne novi, bolji život uz Isabell.
Njegova Isabell, njegov život, njegova energija, njegov cilj iza kojeg će sve biti drugačije.
Vozač izgovara nešto što jako sliči ... Huntly, jeste i na tabli piše kao na uputama. Ponovno panika, pogledom sječe prostor stajališta....traži...poznato lice, siluetu ali ne prepoznaje. Svi putnici se dižu i on već stoji u redu ljudi koji međ sjedalima mirno čekaju na svoj red da napuste autobus. Srce mu tuče, noge ga ne drže i on se oslanja rukama na naslone za glavu sjedala, vraća se u dva koraka po ranac koji je skoro zaboravio , po Večernjak, i ponovno natrag u red koji se jadva pomjerio za jedno mjesto. Panika traje i raste, nemoć koljena, stezanje dušnika.Ne može disati, tenzija je nadvladala i on uzima dah u kratkim trzajima dijafragme. Znojne ruke briše o prođena sjedala.
Isabell ne smije osjetiti znojne ruke, provjerava svežinu daha u šaci, popravlja kosu....
Glas vozača objavljuje imena mjesta i stajališta. Lokalni autobus koji staje na mnogo stanica ali je znatno jeftiniji. Blaga panika da li će ušteđevina dostajati za dva mjeseca dok se ne snađe, nađe neki posao i započne novi, bolji život uz Isabell.
Njegova Isabell, njegov život, njegova energija, njegov cilj iza kojeg će sve biti drugačije.
Vozač izgovara nešto što jako sliči ... Huntly, jeste i na tabli piše kao na uputama. Ponovno panika, pogledom sječe prostor stajališta....traži...poznato lice, siluetu ali ne prepoznaje. Svi putnici se dižu i on već stoji u redu ljudi koji međ sjedalima mirno čekaju na svoj red da napuste autobus. Srce mu tuče, noge ga ne drže i on se oslanja rukama na naslone za glavu sjedala, vraća se u dva koraka po ranac koji je skoro zaboravio , po Večernjak, i ponovno natrag u red koji se jadva pomjerio za jedno mjesto. Panika traje i raste, nemoć koljena, stezanje dušnika.Ne može disati, tenzija je nadvladala i on uzima dah u kratkim trzajima dijafragme. Znojne ruke briše o prođena sjedala.
Isabell ne smije osjetiti znojne ruke, provjerava svežinu daha u šaci, popravlja kosu....
Slobodno ostavljaj tragove.
Ne boli me, više, i više no što treba.
Sanjam .... zadivljen porukama .... spavam.
Sve je u svrhu obnavljanja.