VRLI NOVI SVIJET
(sapunica četveroznamenkastog broja nastavaka)
Ne znam (tako se piše, odvojeno) po ko zna koji put, u zadnjih mjesec dana, moderna tehnologija pokazuje koliko je nepouzdana (to se piše spojeno).
Zašto su neke stvari odvojene a neke spojene nije stvar samo gramatike i konvencije. Nije ni pitanje matematike već prirode tih stvari. Spajanje i cjepanje oslobađaju energiju. Nespojive i nerascjepive stvari ne proizvode ništa, nikakvu energiju.
Lijepo me već hvata ona faza kad se od brige do panike a od panike na dalje, dođe do faze smijeha i potpune opuštenosti i pusti da sve stvari oko tebe idu niz brdo dok se ne razlupaju. Kad već neće pazit na sebe, nema te sile da ih se spasi. U petak, pred sam kraj radnog vremena, počne da mi šteka mašina na poslu. Stenje nešto, grči se, zamrzava, mičem miša, AltTabiram iz pendžera u pendžer, a makina ko da sam joj se nešto zamjerio, jebucka me u zdrav mozak! Ajmo resetirat... i booooom, totalka, plavi ekran da mu plavo oko vrata bilo od omče i onom Bill-u i Dell-u! I tako, mrtav hladan se spakujem i započnem vikend u maniri 'kad je bal nek je maskembal'.
Šta je sve bilo za vikend neću pisat a i što se događaja i redoslijeda tiče, za neke nisam siguran a neki su mi prepričani. Eh, znam ja vas, odma će bit ono 'gle ga alkos'. Notabene, u dva dana litar crnog i to razvučeno, ne odjednom. Pri čistoj svijesti i zdravoj pameti, izjavljujem da sam neke događaje propustio medveđim snom, i to je sve.
Sjedim sada, dok ovo pišem (na jednom zvjerski dobrom službenom laptopu), a na drugoj strane se na mojoj makini vrte neki mošsimisit pametni programi i pokušavaju napravit 'od govana pitu'. Ma znam ja da je ovo što napisah, onak, baš profaund, ali stvarno, iziritiran modernim tehnologijama, ne mogu ih usporedit ni sa čim osim sa fekaloidnourinarnim smjesama.
I fuj i bljak. Napravio bih, da mi je dozvoljeno i da mogu, jedan eksperiment koji bi trajao sedam do deset dana i sastojao se u tome
da se onesposobe sve komunikacijske skalamerije ovog svijeta i svi mogući uređaji koji u sebi imaju makar i jedan redak nekog upisanog programskog koda. Siguran sam da bi postojeći kapaciteti svih psihijatrijskih klinika svijeta bili dostatni da prime tek možda promil one mase (masa tu ima višeznačnost) koja bi kolabirala sviješću i stabilnošću. Brijem da bi normalni ostali samo ovakvi matori magarci kao što sam i sam. Ma brijem da bi smo se i pomladili desetak godina nakon tih desetak dana. Dakle, ne treba nama 'pod nož' nego 'back to roots' iliti povratak staroj analognomehaničkoj civilizaciji koja je tražila umjetnike zanatlije, preciznost, ljubav i spremnost da se napravi nešto valjano i dugovječno.
Ne znam koji me vrag tjerao da se zaljubim u prve sprave koje su kada im napišeš #print 'Helo World' bezuvjetno ispisivale upravo te riječi (to ako ne bi crkle poslje dva dana prčkanja). Kao da je moje biće tražilo najžešći kontrapunkt svijesti da bih se imao čime zabavljati i čemu opirati kada za to dođu zrela vremena.
I dok ona zblesana makina pokušava samu sebe reparirat (ode mi silna muzika), ja na ovoj drugoj (za koju se pitam da li će riknut čim se ona prva udostoji proradit ili će riknut i prije toga), kuckam ova slovca i nalazim neki smisao u njima. Anarhija nije glasna, protivljenje je najprije sasvim intimno, introvertno, raste u pojedincima koji osnivaju 'klubove boraca', i kada se stvori dovoljna kritična masa, svijet se mijenja. Promjena je na očigled nagla, ali nije tako. Ljudi se samozavaravanjem natjeraju da funkcioniraju po principu 'sve je u redu, ima tko misli za mene', a onda se kao čude od kud sad svo to opće ludilo.
'Šizofreno cepanje' iz 'Roda' je sintagma.
Svet ne puca po šavovima, već mu se nasumično izvlače niti tkanja.
Hvala na pažnji i oprostite na smetnji, idem si krpat neke stare Leviske.
Ne znam (tako se piše, odvojeno) po ko zna koji put, u zadnjih mjesec dana, moderna tehnologija pokazuje koliko je nepouzdana (to se piše spojeno).
Zašto su neke stvari odvojene a neke spojene nije stvar samo gramatike i konvencije. Nije ni pitanje matematike već prirode tih stvari. Spajanje i cjepanje oslobađaju energiju. Nespojive i nerascjepive stvari ne proizvode ništa, nikakvu energiju.
Lijepo me već hvata ona faza kad se od brige do panike a od panike na dalje, dođe do faze smijeha i potpune opuštenosti i pusti da sve stvari oko tebe idu niz brdo dok se ne razlupaju. Kad već neće pazit na sebe, nema te sile da ih se spasi. U petak, pred sam kraj radnog vremena, počne da mi šteka mašina na poslu. Stenje nešto, grči se, zamrzava, mičem miša, AltTabiram iz pendžera u pendžer, a makina ko da sam joj se nešto zamjerio, jebucka me u zdrav mozak! Ajmo resetirat... i booooom, totalka, plavi ekran da mu plavo oko vrata bilo od omče i onom Bill-u i Dell-u! I tako, mrtav hladan se spakujem i započnem vikend u maniri 'kad je bal nek je maskembal'.
Šta je sve bilo za vikend neću pisat a i što se događaja i redoslijeda tiče, za neke nisam siguran a neki su mi prepričani. Eh, znam ja vas, odma će bit ono 'gle ga alkos'. Notabene, u dva dana litar crnog i to razvučeno, ne odjednom. Pri čistoj svijesti i zdravoj pameti, izjavljujem da sam neke događaje propustio medveđim snom, i to je sve.
Sjedim sada, dok ovo pišem (na jednom zvjerski dobrom službenom laptopu), a na drugoj strane se na mojoj makini vrte neki mošsimisit pametni programi i pokušavaju napravit 'od govana pitu'. Ma znam ja da je ovo što napisah, onak, baš profaund, ali stvarno, iziritiran modernim tehnologijama, ne mogu ih usporedit ni sa čim osim sa fekaloidnourinarnim smjesama.
I fuj i bljak. Napravio bih, da mi je dozvoljeno i da mogu, jedan eksperiment koji bi trajao sedam do deset dana i sastojao se u tome
da se onesposobe sve komunikacijske skalamerije ovog svijeta i svi mogući uređaji koji u sebi imaju makar i jedan redak nekog upisanog programskog koda. Siguran sam da bi postojeći kapaciteti svih psihijatrijskih klinika svijeta bili dostatni da prime tek možda promil one mase (masa tu ima višeznačnost) koja bi kolabirala sviješću i stabilnošću. Brijem da bi normalni ostali samo ovakvi matori magarci kao što sam i sam. Ma brijem da bi smo se i pomladili desetak godina nakon tih desetak dana. Dakle, ne treba nama 'pod nož' nego 'back to roots' iliti povratak staroj analognomehaničkoj civilizaciji koja je tražila umjetnike zanatlije, preciznost, ljubav i spremnost da se napravi nešto valjano i dugovječno.
Ne znam koji me vrag tjerao da se zaljubim u prve sprave koje su kada im napišeš #print 'Helo World' bezuvjetno ispisivale upravo te riječi (to ako ne bi crkle poslje dva dana prčkanja). Kao da je moje biće tražilo najžešći kontrapunkt svijesti da bih se imao čime zabavljati i čemu opirati kada za to dođu zrela vremena.
I dok ona zblesana makina pokušava samu sebe reparirat (ode mi silna muzika), ja na ovoj drugoj (za koju se pitam da li će riknut čim se ona prva udostoji proradit ili će riknut i prije toga), kuckam ova slovca i nalazim neki smisao u njima. Anarhija nije glasna, protivljenje je najprije sasvim intimno, introvertno, raste u pojedincima koji osnivaju 'klubove boraca', i kada se stvori dovoljna kritična masa, svijet se mijenja. Promjena je na očigled nagla, ali nije tako. Ljudi se samozavaravanjem natjeraju da funkcioniraju po principu 'sve je u redu, ima tko misli za mene', a onda se kao čude od kud sad svo to opće ludilo.
'Šizofreno cepanje' iz 'Roda' je sintagma.
Svet ne puca po šavovima, već mu se nasumično izvlače niti tkanja.
Hvala na pažnji i oprostite na smetnji, idem si krpat neke stare Leviske.